Martina Topley-Bird
The Blue God
(Independiente Records, 2008)
Što god napravila u životu, rad Martine Topley-Bird mjerit će se dosezima na najrazvikanijem djelu gdje je kao vokalistica sudjelovala. O Maxinquaye albumu Trickya, u uskom krugu najboljih britanskih uradaka devedesetih godina, ako ne i šire.
Kako je poslije tri Trickiyeva tri albuma njihova veza pukla profesionalno i privatno, okrenula se solo karijeri koja do dana današnjeg broji tek dva albuma. Prisutnost sad već sveprisutnog Danger Mausea kao producenta, najavljivao je određenu ekspanziju glazbenih ideja, no to se nije dogodilo. Njegov “rukopis” ovdje je jednostavno nevidljiv, “The Blue God” ispunjen je skučenom, tmurnom, ispranom elektronikom, na razmeđi popa i onog što smo nekad zvali trip-hop.
Vokalne mogućnosti Martine Topley znane su, ona nije pjevačica gromkog glasa, već gaji stil maznog šaputanja i sasvim je jasno zašto je u dobro funkcionirala u opreci s kompleksnoj teksturi i oporim ritmovima Trickyevog glazbenog svijeta. Kad zapjeva u okružju konvencionalnih, neinspirativnih tonova, teško se othrvati dosadi i drijemežu prilikom slušanja.
Buđenje je izvjesno tek na nešto življoj “Valentine” s retro duhom, kao sedirana Amy Winehouse ili “Razor Tongue”, pjesma bez neke osobite dubine, ali bar ima nešto zdravog i uhu privlačnog ritma. Drugim riječima, poslije ovakvog solo izleta, povratak u društvo dobrih pratećih pjevačica je zagarantiran.
