Jimmy Buffett, američki kantautor koji je početkom rujna preminuo u 77. godini, svoju glazbenu karijeru — pa i dobar dio života — sasvim je zgodno sažeo sam još početkom devedesetih. Za to su mu bile potrebne četiri imenice, tri zareza i veznik. Naime, 1992. godine objavio je kompilaciju s naslovom “Boats, Beaches, Bars and Ballads” (“Brodovi, plaže, barovi i balade”). Na kompilaciju je ugurao čak 72 pjesme, a njih je po CD-ima box-seta rasporedio prema kriteriju podudarnosti s nekim od četiriju naslovnih motiva. Riječ je o najširem presjeku Buffettovog glazbenog svijeta — nastanjenog gusarima, švercerima, propalicama i alkoholičarima — u kojem su se razni životni problemi uglavnom rješavali naručivanjem nove runde koktela.
Za neupućene s manjom količinom vremena na raspolaganju, najpristupačniji način za upoznavanje s Buffettovom ležernom vizijom života vjerojatno je pak slušanje pjesme “Margaritaville”. Riječ je o jedinom pravom Buffetovom hitu, singlu koji je 1977. godine dobacio do osmog mjesta na američkoj ljestvici. Country-rock minijatura, prozračena zvucima marimbe i flaute, sadrži sve ključne tematske sastojke: plažu, sunce, škampe i posjekotinu na stopalu koja će se tretirati — pogađate — ispijanjem Margarite. Najveći problem u priči sastoji se u tome što glavni junak nije u stanju pronaći svoju staru soljenku kako bi zaslanio rub čaše. Uglavnom, četiri minute i više su nego dovoljne da bi se shvatilo zašto su neki glazbeni kritičari na Buffetov amalgam countryja, folka i karipskih stilema zalijepili žanrovsku etiketu “gulf and western”.
Pozu neopterećenog hedonista koji se potuca Meksičkim zaljevom Buffet, međutim, nije zauzimao na samom početku svoje karijere. Okušao se u startu, bez naročitog uspjeha, kao čistokrvni country autor.
Rođen je u Mississippiju, odrastao je u Alabami, a koncem šezdesetih stigao je u Nashville, gdje je potpisao ugovor s izdavačkom kućom Barnaby. Uspio je objaviti jedan jedini album, nezapaženi “Down to Earth” iz 1970. godine, dok je izdavačka kuća navodno izgubila snimke koje su trebale činiti sljedeći, “High Cumberland Jubilee”. (Kada je Buffett postao poznat, snimke su “pronađene”.) U svakom slučaju, Buffett je ubrzo spakirao stvari i krenuo prema Floridi, točnije prema Key Westu, najjužnijem gradu u SAD-u. “Kada sam stigao u Key West, nisam bio poznat, ali pronašao sam jedan životni stil”, rekao je. “I znao sam, čime se god u budućnosti budem bavio, to će imati veze s tim životnim stilom.”
Kako je to obećanje ispunjeno u praksi, moguće je lako provjeriti na albumu “White Sport Coat and a Pink Crustacean”, objavljenom 1973., na kojem je završila i pjesma ilustrativnog imena “Why Don’t We Get Drunk?” (“Zašto se ne bismo napili?”). Iduće godine, Buffet se na albumu “Living and Dying in ¾ Time” ipak pokušao predstaviti kao ozbiljniji autor. To mu je donekle i uspjelo, prije svega omanjim hitom “Coming Monday”, baladom o ljubavnom paru koji vikend, stjecajem radnih okolnosti, ne može provesti zajedno. Ipak, na pravi komercijalni proboj morao je čekati još neko vrijeme. Napokon, 1977. godine, albumom “Changes in Latitudes, Changes in Attitudes” i singlom “Margaritaville” postao je pop zvijezda u punom smislu riječi — ako ništa drugo, barem privremeno.
Ne računajući “Margaritaville”, Buffet, naime, nikada nije bio posebno uspješan kada se radilo o singlovima. S albumima je stajao samo nešto bolje. I jedno i drugo kompenzirao je visokom autorskom disciplinom, barem do onog trenutka u kojem je otvaranjem klubova, restorana i odmarališta po uzoru na fantaziju koju je opjevao u svom jedinom hitu izgradio pop-kulturno poslovno carstvo.
Tijekom osamdesetih objavljivao je tako u pravilu po jedan album godišnje. Velika većina tog materijala bila je, najblaže rečeno, prosječna, ali Buffettova primarna ideja ionako je bila biti konstantno na raspolaganju vjernim slušateljima. S vremenom, kako su mu džepovi postajali deblji, glazbena produktivnost mu je opadala. Osim upravljanja velikom i profitabilnom korporacijom, posvetio se i pisanju. U pisanju problema s uspjehom nije imao, naprotiv — objavio je tri hit-knjige i postao jedan od rijetkih pisaca koji su, primjerice, na listi bestselera New York Timesa do prvog mjesta stizali i u kategoriji književnosti i u kategoriji publicistike.
Od devedesetih pa do kraja života radio je manje i igrao na sigurno. Osnovao je vlastitu izdavačku kuću, Mailboat, pa objavio hrpu nebitnih live albuma i — reda radi — par nebitnih albuma novog autorskog materijala. Ljeta je provodio na turnejama, uglavnom organizirajući koncerte na lokacijama koje su bile u njegovom vlasništvu, uvijek okružen vojskom obožavatelja koji su se prozvali Parrotheads — u pitanju je bizarna subkultura sastavljena od dobrostojećih bijelih Amerikanaca koji su povjerovali u tropsku glazbenu razglednicu kakva je bila “Margaritaville”. Ukratko, sve ono što je izgradio trudio se održavati u dobrom stanju, a to je činio uspješno. Časopis Forbes nedavno je procijenio Buffettovo osobno bogatstvo na više od milijardu dolara.
Posrijedi je cifra koje ne mijenja očiglednu činjenicu da je Buffett, na kraju dana, bio iznimno talentiran autor. Bilo bi ga i netočno i nepravedno svesti na plitku, gotovo praznoglavu figuru kojoj je perspektiva ograničena dimenzijama terase beach bara. Potrebno ga je slušati samo malo pažljivije. Na prvi pogled, osim visokih temperatura, vremena, novca i alkohola, u Buffettovim pjesmama ne može se pronaći puno toga. Ali dovoljno je malo zagrebati ispod njihove površine pa pronaći bogate naslage nostalgije, rezigniranosti i žaljenja za propuštenim prilikama i lošim životnim odlukama. A tu je i spoznaja o tome da duga ljetna zabava u jednom trenutku ipak mora završiti. Ili, kao što je to zaključio sam u “One Particular Habor”, pjesmi s istoimenog albuma iz 1983. godine: “Mogu vidjeti dan kada će mi kosa postati potpuno sijeda i kada ću napokon nestati.”
