Cowboy Junkies
All That Reckoning
(Latent, 2018.)
Ambijentalni kolaž country balada, oporog bluesa i folk-stilizacija (pojačan urbanim, podzemnim okusom Velvet Undergrounda) nikada im nije osigurao popularnost kakvu kvalitetom zaslužuju, no Cowboy Junkies zaslužuju izdvojen status u pejzažu suvremene glazbe. Čak i danas, tridesetak godina od hipnotizirajućeg remek-djela The Trinity Session, albuma snimljenog u crkvi Holy Trinity u centru Toronta, ali namijenjenog posve svjetovnoj, “mislećoj” publici željnoj poetične rock and roll introspekcije.
Snimljen nakon dulje (šestogodišnje) diskografske pauze, to – sadržajem i razinom kakvoće – potvrđuje i All That Reckoning. Uz rijetke iznimke, njihov je tempo spor, katkad pogrebno spor, kao u slučaju uvodne “All That Reckoning, Pt.” Iako je riječ o cjelovitoj viziji koja ovisi o doprinosu čitavog sastava – koji autorskim rukopisom većinom opskrbljuje gitarist Michael Timmins – u središtu zvučne slike uvijek je njegova sestra, Margo Timmins. Oko njezine pojave odavno se stvorio svojevrsni kult, ne bez razloga. Njezin prigušeno senzualni, baršunasti vokali s ruba šapata, podjednako efikasno funkcioniraju uronjeni u intimne teme, ali i u pjesmama koje artikuliraju globalne, larger-than-life, pa i otvoreno političke probleme. Ovoga puta ravnoteža je na strani potonjih: na meti je, očekivano, Trumpova Amerika u kojoj, u skladu sa stihovima iz pjesme “The Things We Do to Each Other,” “strah nikada nije previše udaljen od mržnje.” Sličan se sentiment prepoznaje i u glazbeno podjednako intrigantnoj (i sporijoj) “When We Arrive,” čije stihove ostavljamo u originalu: Welcome To the age of dissolution / To the days of death and anger / Old ideas becoming stronger / Welcome.
Glazbeno, Junkies su uvijek balansirali između klasičnog rocka (Neil Young, Lou Reed, Springsteenova Nebraska) i suvremenijih, ledenijih underground subverzija; to se posebno prepoznaje u najtvrđoj temi na albumu, “Sing Me A Song”, koja svojom gitarističkom omamljenošću ali i općim ugođajem evocira psihodelične bendove Zapadne obale iz ljeta ’67. Revolucija? Da, ali ipak tiha i sa stilom, ako pitate kanadski kvartet.
