Devendra Banhart
Mala
(Nonesuch / Dancing Bear
)
Jedanaest je godina prošlo od prvijenca The Charles C. Leary kojim se Devendra Banhart etablirao kao najneobična svježa pojava na globalnoj sceni. Sedam studijskih projekata kasnije, njegov je ugled – nakon kreativnih vrhunaca obilježenih ostvarenjima Nino Rojo, Cripple Crow i Smokey Rolls Down Thunder Canyon – ponešto ‘stanjen’: naime, Banhart se pomalo utopio u moru novopridošlih imena koja na sličan način istražuju podžanr koji je upravo on pomogao oblikovati – freak folk.
Na prethodnom albumu What Will We Be akustičarsku je neo-psihodeliju oplemenio dodatnim začinima, od rhythm and bluesa i jazza do art rocka.
No eksperimentalna oštrica 2013. godine dodatno je umanjena. Banhart se zaljubio u beogradsku dizajnericu/fotografkinju Anu Kraš, skratio svoju dugu kosu, doveo u red čupavu bradu i snimio album koji nosi primjereno tepajući (i balkanskoj publici razumljiv) naslov – Mala.
Sadržaj, međutim, i dalje odražava shizofrene utjecaje venezuelansko-američkog kantautora. Ambijentalna elektronika u temi “Won’t You Come Over”, prigušeni old-school funk u posveti muzikalnoj njemačkoj ‘mističarki’ iz 12. stoljeća (“Fűr Hildegard von Bingen”), neizbježni latino utjecaji u “Mi Negrita”, malo uvrnutog doo-wopa iz pedesetih u boy-girl duetu “Your Fine Petting Duck” – popis njegovih stilskih diverzija beskonačan je. No ovaj je puta sve karte stavio na usporene, katkad sablasne i krajnje introvertne pasaže čiji kontinuitet prekidaju tek rijetki izljevi optimizma, barem u naslovu, poput “Never Seen Such Good Things”.
Najkraće rečeno, svi koji od Male očekuju velik album, ostat će razočarani. Njegove se vrline kriju u kućnom šarmu, pokojem kreativnom bljesku i fino ispletenom ugođaju na granici sjete i duboke introspekcije. Sve ostale kvalitete valja potražiti na nekim od Banhartovih ranijih ostvarenja.
