Jake Bugg
Jake Bugg
(Mercury / Universal Music)
Čini se da je u zadnjih nekoliko godina postalo profitabilno biti kantautor. Etiketa folka, tj. indie-folka pojavljuje se sve češće, i to čak i u regionalnim okvirima. Nažalost to prečesto ostane na razini tandrkanja po akustičnoj gitari, nemaštovitih progresija i prosječnih vokalnih sposobnosti.
Srećom ne u slučaju mladog Jakea. Jake Bugg je jedno od nešto hvaljenijih imena unazad kojih pola godine. Ne bez razloga. Jake ima devetnaest godina (imao je osamnaest kad je album objavljen) i početak njegove karijere pomalo podsjeća na početak karijere Arctic Monkeysa.
Muzički i stilski udaljeni su miljama, no i jedno i drugo postalo je golobrada senzacija već prvim albumom.
Jakea bi se najlakše opisalo kao kantautora za generaciju koja je odrastala na prvom albumu Arctic Monkeysa. Što se zvuka tiče, na albumu se čuju primjese Boba Dylana (iako će sam Jake reći da i nije bio toliki utjecaj), Beatlesa, te nešto manje Oasisa i već spomenutih Arctic Monkeysa.
Otvarajuća “Lightning Bolt” odmah će vas podsjetiti na Dylana, barem vokalno. Zvuk gitare nakon refrena je ono što spriječava pjesmu da potone u postojeće šablone. “Two Fingers” krasi fantastičan refren, “I’ve Seen It All” je gotovo pa plesna, slatkasta kompozicija u kojoj Jake pjeva o tulumu koji je pošao po krivu. Najveću zrelost demonstrira na pjesmama “Broken” i “Trouble Town”. “Broken” je dirljiva balada s maltene katarzičnim završetkom, a “Trouble Town” poseže za više od pola stoljeća starim zvukom od daleko preko Atlantika.
Kroz album se cijelo vrijeme isprepliću zvukovi britpopa s folkom i psihodelijom, i nije ni čudo što je mladi kantautor dobio i pohvale Noela Gallaghera. Jake Bugg tako nastavlja bogatu britansku tradiciju odličnih tekstopisaca, preuzimajući baklju od Alexa Turnera. Tako se barem čini.
Ostaje vidjeti kako će ispasti drugi album, jer prvi je opravdao sav hype i laude glazbene kritike.
