Blood On The Slacks
Lost Highway/Aquarius
{etRating 3}
Kao veteran iz prvih americana ratova, 40-godišnji Jeff Tweedy se – od početaka u grupi Uncle Tupelo do punog autorskog zamaha u okviru vlastitih Wilco – dokazao kao kreativno najnemirniji autor svoje generacije. Svaki album snimao je uz novu dozu kreativnog rizika pa su se na „avangardnijim“ albumima poput Yankee Hotel Foxtrot i pretposljednjem A Ghost Is Born, Wilco napokon riješili opterećujuće alt-country etikete.
Premda su se uvijek snalazili u sjetnim baladama, na šestom izdanju Sky Blue Sky otvorili su novo poglavlje; dvanaest pjesama prožeto je naglašeno melodičnim i melankolično obojenim ugođajem. Gitarsko-elektronski pokusi s prethodna dva albuma ustupili su mjesto toplo produciranim i delikatno aranžiranim skladbama u duhu soft/roots rocka i kantautorske glazbe 70-ih, od Jacksona Brownea preko ranih Eaglesa, Allman Brothersa iz perioda Brothers & Sisters, do svemogućih The Band iz svih faza. Rezultati su impresivniji svakim novim slušanjem. Album se isprva doima lišen dinamike, no pjesme vremenom otkrivaju „dubinske“ kvalitete zaokružujući cjelinu koja je nadahnuto osmišljena ali i ugodna za slušanje. Stvari poput uvodne „Either Way“, odlične naslovne „Sky Blue Sky“ (koja podsjeća na „Far Far Away“ s kapitalnog djela Being There), akustične „What Light“ ili još bolje zaključne „On And On…“ otkrivaju, ako ne manje depresivnog, ono svakako smirenijeg Tweedyja, blažeg i nježnijeg nego ikad prije.
Zaokupljen matičnim obavezama, Tweedy nije surađivao na friškom mini-albumu svog usputnog projekta, supergrupe Golden Smog čiju kičmu čine još i članovi neprežaljenih Jayhawksa i grupe Soul Asylum. U svojih 25 minuta Blood On The Slacks uključuje dva covera (Dinosaur Jr i izvrsnu Bowiejevu „Starman“), te nekoliko ležernih country-rock i suncem okupanih pop trenutaka, dovoljnih za umjerenu preporuku.
DL
