Hard-Fi
Killer Sounds
(Necessary/Warner)
Kad su 2005. iz malog Stainesa eksplodirali pričama o mladenačkoj dosadi na dalekom rubu londonske metropole i omotali to u efektne post-punk melodije pomislili smo da će glazbeni duh The Clash dugo odzvanjati i u 21. stoljeću. Dvije godine kasnije s albumom Once Upon A Time in The West ugledni britanski glazbeni mjesečnik objavio je naslov „zbogom Staines, zdravo prva ligo”, aludirajući kako je Hard-Fi spreman za velike stadione.
Možda su i bili, ali bez podrške dijela tiska koji ih je nekad slavio, optužbi da im je oštrica otupila, publika se pokazala nespremnom za tako nešto. Ostali su bend koji će pričekati na veliku priliku. Nezasluženo, jer Once Upon A Time s vremenskim odmakom iz nekog razloga zvuči uvjerljivije nego u vrijeme kad je izašao.
„Killer Sounds” kao da je pokušaj ispravljanja starih računa. Hard-Fi su daleko od trominutnih punk poskočica s prvog albuma, ovdje je sve visoko stilizirano, producirano do bola (što drugo očekivati kad post-punk bend angažira Madonninog producenta Stuarta Pricea), gitare su uzmakle pred sintesajzerima. Refreni izgledaju veliko, pogodni su za masovno pjevanje, ali Hard-Fi su zagazili predaleko od vlastitih korijena, do saharinskog amerikaniziranog indie popa s neizvjesnom ciljanom publikom. Ima nadahnutih momenata i energije, ali se teško oteti dojmu da u 2011. četvorka iz Stainesa više sliči Stereo MC’s negoli The Clash. Nažalost, gledajući „jaka” imena benda i albuma malo je toga ovdje „hard” i „killer” razine.
