Hot Hot Heat
Future Breeds
(Dine Alone, 2010.)
Iz današnje perspektive je jasno da je odlazak inovativnog gitarista Dantea DeCaroa bio točka kad su kola za Hot Hot Heat krenula nizbrdo. Elevator, za vrijeme čijeg je snimanja DeCaro napustio bend, još je prošao dobro, no naredni je album zvučao prilično ispuhano i sumorno, suprotno nazivu Happiness Ltd.
Ljubav s velikim Warnerom je pukla i bend iz kanadske Viktorije je imao vremena resetirati prošlost i u miru početi iz početka i to u vlastitom novoizgrađenom studiju. Pred nama je solidno djelo, s puno više ideje i duha nego u slučaju prethodnika, no dok su u doba Make The Breakdown odašiljali vibraciju otkačenosti i unikatnosti u miješanju melodičnog post-punka i reskih bas linija po uzoru na svoje legendarne sugrađane No Means No, sad su tek jedni od mnogih s malo točaka izuzetnosti. Tu je taj izvanredni glas Stevea Baysa koji će podići svaku iole solidnu pjesmu, tu je i očiti talent da skladaju pamtljivu indie pjesmu.
Produkcijski i aranžerski, Future Breeds je minuciozno dorađen, a zamjetna je i promjena stila. Postali su nešto mekši, pa je i “lista” mogućih usporedbi sad sasvim drugačija negoli prije pet godina. U lakonotnom rocku “21@12” dalo bi ih se dovesti čak i u vezu s Tomom Pettyem od prije 15, 20 godina, “Goddess In The Praire” zanimljive gitarske minijature priziva velikane Television, ali i The Strokes, koji su baš kao i družina iz Kanade dane slave ostavili iza sebe.
U ostatku materijala pokušavaju uhvatiti duh vlastitih starih radova, što im tek djelomično uspijeva. Hot Hot Heat se nisu izblamirali, no njihov novi materijal ima malo šanse kod privlačenja nove publike. Stara će biti sasvim zadovoljna.
