Bio sam blago šokiran nakon što sam nekoliko puta preslušao posljednji album starog Toma Pettyja koji se zove “Hypnotic Eye”. Ne toliko solidnom kvalitetom pjesama koje se na njemu nalaze – bilo bi, na kraju krajeva, prilično glupo očekivati išta manje od čovjeka koji je u svojoj karijeri napisao neke od najboljih američkih pjesama u posljednjih četrdesetak godina – koliko Pettyjevom sposobnošću da danas s lakoćom zvuči ovako smisleno, konkretno, pametno i nepretenciozno i … jedinstveno, nažalost.