Jakob Dylan
Women+Country
(Columbia Records)
Dylan mlađi u svojim je Wallflowersima prakticirao klasični tompettyjevski rock s natruhama popa, na prvom solo albumu Seeing Things prije dvije godine ponudio akustičnu atmosferu, no pod ravnanjem Ricka Rubina album je zvučao prilično suho i zategnuto. Na Women+Country nema tih problema, s novim producentom T -Bone Burnettom, Dylan zvuči toplo i intimno. Izvanrednim glasom, savršenim sluhom i prigušenim, ugodnim melodijama postiže da zvuči kao mala noćna muzika alt-countrya.
Osim Burnetta, treba istaknuti i još dva imena koji su bitno utjecali na formu albuma. Prije svega kantautoricu Neko Case koja svojim glasom pruža izvanrednu podršku pjevanju Jakoba Dylana u gotovo svakoj pjesmi i daje fini folk ton cijelom albumu. Drugo ime je Marc Ribot, izuzetni gitarist, najpoznatiji po suradnji s Tomom Waitsom u danima njegove pretvorbe iz bitničkog croonera u uvrnutog avangardistu. Njegov pečat, i ne samo njegov već i Waitsov najviše se osjeća u “Lend A Hand” u kojoj kao da Dylana prati pijani orkestar iz New Orleansa (ima puhaćih instrumenata i čvrstog akustičnog basa), dok barsku atmosferu svojim karakterističnim pikanjem po gitari pojačava upravo Ribot.
Ova je pjesma ipak iznimka, na ostatku albuma Dylan ne pada daleko od stabla, kroz njegov se glas čuje slavni otac, ali rekli bismo da Jakob u glazbenom smislu ima manje muda i više glazbene vještine. Nešto kao atmosferičnija i sanjivija verzija Springsteena s akustičnog Ghost Of Tom Joad albuma ili njegovih izvedbi starih pjesama Petea Seegera. Usporedbe je teško izbjeći, ali Dylan je s novih 11 pjesama pokazao da se razvio u klasnog kantautora.
