Joe Henry
Thrum
(Ear Music, 2017)
Neki ga je urednik (ili novinar) svojevremeno uvrstio među “najveće suvremene američke autore” i ta smjela tvrdnja često je imala smisla – pogotovo ako razmatramo područje ‘odraslog’ kantautorskog rocka. U krug njegovih poštovatelja ubrajaju se i književnik Nick Hornby, te brojni kolege-glazbenici, u rasponu od Elvisa Costella do grupe The Jayhawks koja je s njime surađivala u ranijoj fazi karijere.
S druge strane, Henryjev produkcijski potpis stoji na albumima koje su snimili glazbenici različitog profila, od folk aktivista Billyja Bragga, preko malijskog pjevača Salifa Keite, do jazz pijanista Mosea Allisona.
U karijeri koja traje tri desetljeća, Henry je (podjednako kao autor i arhitekt zvuka na tuđim projektima) prošao korjenitu transformaciju. U prvoj stvaralačkoj etapi pisao je i objavljivao glazbu s izraženim elementima folka, americane i alternativnog countryja, ali je postupno (otprilike od projekta Trampoline) zašao na polje eksperimentalnijih oblika kao što su trip-hop, jazz, te onoga što bi se moglo označiti kao impresionistička, meditativna akustična glazba.
Ukratko: Henry je postao majstor akustičarske apstrakcije, u pjesmama u kojima melodije nema, ili postoji u tragovima.Takav, introspektivni pristup na rubu jazza i folka dominira i Henryjevim novim studijskim izdanjem Thrum, od uvodne “Climb”, do evokativnog finala “Keep Us In A Song”. Projekt je ostvaren uz pratnju peteročlanog sastava u razmjerno kratkom razdoblju, spontano i bez produkcijskih ukrasa. Podatak da je album potpisao vlastitom rukom ne treba ni naglašavati. Nikoga ne bi trebao previše iznenaditi niti podatak da je jedanaest novih skladbi u dobroj mjeri nadahnuto autorovom ljubavlju prema poeziji.
“U ovoj fazi karijere manje sam sklon putevima koje su utrli moji uzori Bob Dylan, Louis Armstrong, Duke Ellington, Ray Charles, Randy Newman i Johnny Cash. Mnogo snažniju povezanost osjećam prema mističnim pjesnicima kao što su Rainer Maria Rilke, Walt Whitman, Artur Rimbaud i Rumi”, izjavio je tim povodom. Na albumu Thrum, snimljenom u United Recording Studiju u Hollywoodu, autor (kako je to lijepo sročio jedan lokalni kritičar) “propituje kontrastne teme svjetla i tame, ali i pitanje spiritualnosti i žudnje; potom temu gubitka, i druge temeljne aspekte ljudskog iskustva.”
Iako nije riječ o njegovom najprohodnijem albumu, a još manje pitkoj kantautorskoj razbibrizi, Thrum još jednom pokazuje da je Henry jedan od najrafiniranijih suvremenih kantautora koji najbolje funkcionira onda kad je posve izmješten iz okvira srednje ili bilo kakve struje.
