King Khan
Murderburgers
(Khannibalism, Ernest Jenning Record Co.; 2017.)
Kralj Arish Ahmad Khan jedno je od prepoznatljivijih imena garage rock revival scene. Svakako je jedna od osebujnijih pojava. Kostimi a la Sun Ra, ratničke kacige, uriniranje na stageu, frenetični nastupi uživo, sve to spada u arsenal jednog od novogaražnih prvoboraca.
Glazbenu karijeru započinje sredinom devedesetih sa suludim The Spaceshits (u kojem nastupa s duhovnim bratom, Markom Sultanom). Khan je ipak najpoznatiji po radu sa soul psihodeličnim The Shrines i kolaboracijom s maloprije spomenutim Markom Sultanom u BBQ Show.
Jedna od zabavnijih epizoda u njegovom životu pak uključuje ponajbolji garažni rock ‘n’ roll sastav, manijake iz Black Lips. Lipsi su, naime, tijekom svoje indijske turneje (2009.) izazvali sablazan ljubljenjem i egzibicionizmom na pozornici pa su morali pobjeći iz zemlje. Zbrisali su u Berlin, gdje su stacionirani King Khan & the Shrines. U osam dana napisali su jedanaest pjesama i tako su nastali Almighty Defenders. Kao da sve to nije bilo dovoljno, neko je vrijeme i surađivao s jednim od najboljih repera proteklih trideset godina (dakle, uopće), GZA-om iz Wu-Tang Clana. Za Khana možete svašta reći, ali da vodi dosadan život, to nikako.
Arish Ahmad je u siječnju 2017. navršio četrdesetu. Na neki način svjedočimo njegovom ulasku u krizu srednjih godina, koliko god to suludo zvučalo s obzirom na njegovu infantilnost. Dovoljan je pogled na naslovnicu “Murderburgers” da se uvjerite kako mu se senzibilitet nije previše, ili uopće promijenio. King Khanova glava koja unezvijerena izraza lica lebdi iznad postapokaliptično-psihodeličnog krajolika sasvim zgodno sublimira Arish Ahmadov glazbeni izričaj. Album je mnogo usmjereniji, konvencionalniji od bilo čega što je King Khan prije radio, a istovremeno se napaja na istom vrelu utjecaja. Tu je opet mnoštvo dobrih hookova, zabavnih i inteligentnih jezičnih bravura, fino šaltanje između soula, psihodelije i prljavog panka, a opet, nešto nedostaje.
Pjesme su uglavnom ravne, nedostaje frenetičnost, uživljenost i uvjerljivost Khanova vokala koji urla kao da je u pitanju njegov posljednji nastup. Da, frapantno je kako četrdesetogodišnji Indo-Kanađanin elegantno spaja rock ‘n’ roll u svim njegovim fazama, od surfa, Little Richarda, MC5 i ostalih očeva garažnog rock ‘n’ rolla, ali albumu “Murderburgers” nedostaje željeza u krvi. Jedine iznimke su pjesme “Teeth Are Shite” (u trajanju od minutu i pol), fina garage punk rasturačina koja će vas podsjetiti na njegove početke te prerada vlastite stvari s albuma “Idle No More” (iz 2013., ujedno i njegovoj najbolji album), “Born to Die” s bombastičnim rifom i momentima koji podsjećaj na Stonese u najboljim danima. Khan tvrdi da je album snimljen u tjedan dana. Rezultat toga, barem u svijetu garažnog rock ‘n’ rolla, često zna biti dobar. S “Murderburgers” to nije slučaj.
Možda je to znak da bi se četrdesetogodišnji Khan trebao posvetiti obiteljskom životu, a možda je jednostavno riječ o umoru zbog učestalih turneja. Nadajmo se da je u pitanju ovo potonje.
