John Grant with BBC Philharmonic Orchestra
Live In Concert
((Bella Union, 2014.))
Kombinacija pop ili rock postave i velikog orkestra višekratno je iskušana na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od konca šezdesetih (i ranih sedamdesetih), odnosno od progresivnih ili hard rock pojava kao što su Deep Purple, Moody Blues i Procol Harum, pa do suvremenijih izvođača poput Metallice, rock glazba je iskušavala načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasičarske forme.
Neki od rezultata očekivano su pretenciozni, osrednji ili jedva slušljivi, dok drugi pokazuju da je moguće izbjeći sve zamke grandioznosti i “velikih gesti” i snimiti posve zanimljiva ostvarenja.
John Grant je četrdesetšestogodišnji kantautor iz Denvera koji je nakon raspada kultnog sastava The Czars počeo samostalnu karijeru i od 2010. do danas potpisao dva cijenjena studijska albuma. Za treći, koncertni projekt, Grant je angažirao BBC-ev šezdeseteročlani orkestar s kojim je – pred publikom, dakako – uz asistenciju suradnice Fione Brice rearanžirao neke od omiljenih skladbi probranih iz svog back-kataloga.
Nastup je dokumentiran na albumu Live In Concert, zbirci melodramatičnih izvedbi koje su dio iste tradicije kojoj pripadaju Rufus Wainwright ili, primjerice Antony And The Johnsons (s njima dijeli i “nekonvencionalnu” seksualnu orijentaciju). Skladbe poput “Marz”, i “Where Dreams Go To Die”, te finalna “Queen Of Denmark”, odlične su same po sebi. No orkestralna nadgradnja osigurava im poseban omotač emotivnosti, potvrđujući ne samo Grantov vokalni dar, nego i reputaciju autora na kojeg valja ozbiljno računati i u budućnosti.
Njegov je bariton – čist i artikuliran, topao i sugestivan – iz slušatelja kadar izvući i zadnju kap emocije, brišući barijere koje barokni pop dijele od folka, a rock balade od synth popa i Rahmanjinovog romantizma. Perfekcija je ovdje jedina mjera koja se računa.
