Morissey
Years Of Refusal
(Decca)
“U nedostatku tvoje ljubavi, u nedostatku ljudskog dodira/Odlučio sam baciti se Parizu u zagrljaj / Jer jedino kamen i čelik prihvaćaju moju ljubav”. Nije se mnogo toga promijenilo od vremena kad je Morrissey sa Smithsima pjevao kako nebo zna koliko je očajan. Neshvaćenost, usamljenost, razočaranost svijetom i ljudima, sve podvučeno debelom crtom cinizma, to je Morrissey bio i ostao.
Na desetom albumu u dvadeset godina samostalne karijere ne pokazuje znakove posustajanja, njegov je jezik britak, stihovi unikatno depresivni, glas ga služi bolje nego ikad. Kad se gleda samo na njega, Years Of Refusal odiše svježinom, kako u autorskom, tako i izvođačkom smislu. No njegovi suradnici zaduženi za komponiranje, gitaristi Alain Whyte i Boz Boorer nisu na istoj razini. Drugim riječima, jedan je Johnny Marr, ili čak Vini Reilly s kojim je surađivao na prvom solo albumu.
Daleko od toga da Whyte i Boorer nisu imali svojih trenutaka u više od 15 godina koliko rade s Mozerom, sjetimo se samo najsvježijeg primjera Morrisseya blizu genijalnosti na You Are The Quarry s kojim se prije četiri godine u potpunosti rehabilitirao. Ali, bez nevjerojatne vokalne sugestivnosti i liričke pregnantnosti glavnog lika ovdje, Whyte i Boorer sami za glazbu punu klišeja na rubu trivijalnosti ne bi nikad dobili ugovor za snimanje ploče. Osim producenta Jerrya Finna odgovornog za zvuk punk bendova s američke zapadne obale (Green Day, Blink 182) koji je donio nešto čvrstoće, Morrissey bi trebao promisliti i o angažiranju inventivnijih kompozitora.
Glazbeno, Years Of Refusal je uglavnom maniristički tvrdi rock, s iznimkom simpatičnog tex-mexa u “When Last I Spoke To Carol” i singla “I’m Throwing My Arms Around Paris” koji se direktno oslanja na ostavštinu Smithsa.
