Arctic Monkeys
Humbug
(Domino / Dancing Bear)
Izlazeći na pozornicu splitskih Prokurativa ovo ljeto, zategnuti u jeans i zarasli u duge kose Arctic Monkeys više su izgledali kao neki novi Kings Of Leon, negoli sheffeildski nastavljači tradicije The Jam. Nije to bilo jedino iznenađenje, u skladu s novim izgledom su i zvučali.
Sasvim neprimjereno – s obzirom da su se u Hrvatskoj ukazali po prvi put – davili su publiku pjesmama koje ova nikad nije čula, iz prostog razloga što novi album još nije izašao, a oni se više ne drže vlastitog pravila da sve prvo treba pustiti na Internet mjesecima prije pa onda izdati CD, kao što je bio slučaj s prvim albumom.
‘Ajde, ta mala bezobraština prema hrvatskoj publici (mnogi su potegnuli s kontinenta da čuju ono što su već čuli, dakle glazbu s dva prva genijalna dugosvirajuća djela), još bi i prošla nekako da su te nove pjesme svojom energijom naelektrizirale publiku. Ali nisu, djelovale su sumorno i atonalno u odnosu na prepoznatljivu praskavu melodičnost naslonjenu na spomenuti The Jam i The Clash, ali i prljaviji zvuk novijih bendova, njujorških Strokesa i londonskih Libertinesa. Novi album samo je potvrdio utiske s koncerta.
Poslije slušanja novog djela jasno je – bez vrijednosnih sudova – da su Arctic Monkeys danas bend utemeljen na sasvim drugačijoj svijesti i uzorima negoli je to jučer bio slučaj. S generalno sporijim, oporijim i narativnijim pjesmama, uz duže gitarske rifove umjesto prijašnjeg atraktivnog pikanja po žicama u službi naglašenog ritma, Alex Turner i društvo snažno su zaokrenuli svoju glazbenu retoriku. Može se to dvojako protumačiti; stekli su zrelost ako ćemo apologetski, ili ako ćemo iskrenije po srcu, Arctic Monkeys izgubili su ritam i potrošili ponešto inspiracije. Dodamo li da se Turner, i dalje na jeziku jak, elokventan autor, s britkog socijalnog realizma okrenuo prema unutra s mnogo osobnijom i dvosmislenijom (čitaj – manje razumljivim) lirikom, jasno je da su nam Arctic Monkeys ponudili ne nužno otrovnu, ali prilično gorku pilulu za gutanje.
Producentskog posla uhvatio se jedan od novopečenih idola ovih mladića u ranim dvadesetim godinama, Josh Homme, kralj tamnih i tmastih tonova, ako ćemo mjeriti po njegovim The Queens Of The Stone Age. I očito je utjecao na zvuk, ne treba ići dalje od “Potion Approaching” da se iz kompleksnih bubnjarskih dionica, zavijajućih minijatura na gitari zaključi što se to često vrtjelo u playerima članova benda. Ima tu iznimnih momenata, nastupni singl “Crying Lightning” prvoklasna je i snažna indie pjesma, kao i uvodna “My Propeller” s atmosferom sporijih Pixiesa i vokalnom ekspresijom jednog Morrisseya.
Ali, Humbug kao cjelina djeluje poput raskršća za jedan nadareni bend koji traži izlaz na pravi put. Humbug je njihovo čistilište. Slijedeći studijski korak za Arctic Monkeys bit će ili raj ili pakao.
