Rory Gallagher
Blues
(Universal Music, 2019)
Ako bismo željeli uprijeti prstom na najpotcjenjenije ime stasalo u nabujalom valu bluesa i blues rocka kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, potraga bi se brzo zaustavila na Roryju Gallagheru. Irski gitarist, pjevač i skladatelj svojim je opusom definirao pojam prividno “običnog” ali vrhunskog bluesmana, odjevenog u vječitu kariranu košulju i traperice, povučenog i samozatajnog.
I najvažnije, stasalog iz redova iskrenih poštovatelja žanra, a ne iz nekakve imaginarne (ili stvarne) glazbeničke “elite”. Autentičnost se na kraju isplatila.
Njegova prerana smrt 1995. u dobi od 47 godina ostavila je golemu prazninu na suvremenoj blues sceni, a jedan od načina da se ta praznina popuni jest, dakako, otvaranje njegove bogate arhive. Iza jednostavnog naziva Blues krije se kompilacija raritetnih i dosad neobjavljenih snimaka. Predstavljena u formi trostrukog box seta i jednostrukog, skraćenog izdanja, ona još jednom razotkriva razmjere Gallagherova talenta. Osim toga, riječ je i o simbolici: naime, tim albumom obilježava se pedeseta obljetnica početka jedne plodne i po mnogočemu impresivne karijere.
“Od pvog albuma koji je snimio s grupom Taste do finalne solo ploče, Rory Gallagher ostao je vjeran vlastitoj glazbenoj viziji“, stoji u prvoj rečenici fino sročenog eseja (autor: blues ekspert Jas Obrecht) otisnutog u knjižici CD-a. I doista, teško je pronaći glazbenika koji je svoju karijeru više podredio svojim kreativnim impulsima, a manje prohtjevima tržišta i imperativima okrutne glazbene mašinerije. Bez obzira na to izvodi li električni čikaški blues kao što je “Don’t Start Me Talkin'” Sonnyja Boya Williamsona (neobjavljena pjesma iz razdoblja albuma Jinx iz 1982), ili ostane sâm s akustičnom gitarom (i mandolinom) u temi “Should’ve Learnt My Lesson” (odbačena snimka nastala tijekom snimanja albuma Deuce, 1971), ili uroni u (također unplugged) izvedbu skladbe “Secret Agent” (1976, s irske televizije), Gallagher je podjednako uvjerljiv i originalan.
Među najdragocjenije dijelove ove arhivske zbirke – pretpostavljamo, podjednako zanimljive okorjelim sljedbenicima kao i ‘slučajnim’ ljubiteljima bluesa koji još nisu otkrili Gallaghera – valja ubrojiti vlastiti klasik “A Million Miles Away“, briljantno izveden na BBC-evu Radiju One 1973. godine, te jednu atipičnu snimku – onu u kojoj se Gallagher pojavljuje kao gostujući gitarist Muddyju Watersu u izrazito emotivnoj, energičnoj verziji standarda Willieja Dixona “I’m Ready.” (Ne)dostižan uzor i odličan učenik u uigranoj zajedničkoj demonstraciji snage, nadahnutosti i svježine.
