Pet Shop Boys
Yes
(EMI / Dallas Records, 2009)
Da nije bilo posljednja dva albuma, pet Shop Boyse bi bez previše krzmanja mogli nazivati kao AC/DC pop glazbe. U četvrt stoljeća, naime, malo se toga mijenjalo u njihovoj glazbenoj retorici, bolje rečeno bili su slijepo odani sami sebi, trendovi su dolazili i odlazili, a Pet Shop Boys, baš kao AC/DC sa sirovim boogijem, u svoje sintesajzere udarali iste note.
Doduše, pretposljednji Realese označio je kratkotrajni prekid anti-gitarskog funadamentalizma, posljednji pak “Fundamental” bio je komad hladne elektronike politički angažiranih, (al)i rezigniranih ljudi.
Deseti u karijeri, tradicionalno nazvan samo jednom riječju, opušteniji je uradak, zaokret ka boljoj prošlosti kad je glazbeni tisak tepao londonskom dvojcu da stvaraju “bezgrešni” inteligentni pop. U prijevodu; lagani disco ritam s nešto elektronskih ukrasa za distancu od kiča i nezainteresirani glas Neila Tennanta kojem godine nisu donijele nikakvu promjenu – zvučni navlas isto kao na prvom singlu “West End Girls”. Za produkciju zadužen je Xenomania team, ekipa što stoji iza pojava novog britanskog popa tipa Girls Aloud.
No, ništa revolucionarno novo nisu donijeli, niti takli tvrdu jezgru Pet Shop Boys zvuka. Većem dijelu materijala dala je obol i gitaristička indie legenda Johnny Marr, no uglavnom je jedva primjetan, osim u dvije pjesme od kojih je “Beautiful People” jedna od vrhunaca albuma, a “Did Yo See Me Coming” jedno od njegovih dna.
Teško je riječima objasniti zašto ali, recimo ovako; s gitarskim začinom Pet Shop Boys zvuče kao Marrov (uz Bernarda Sumnera iz New Order) projekt Electronic. U prvospomenutoj pjesmi kao njihovi dostojni nasljednici, a u “Did You See Me Coming” kao loša boy-bend kopija.
