Beautiful Future
{etRating 3}
Prije glazbe malo statistike. 26 godina postojanja, samo devet albuma prodanih u sveukupno deset milijuna primjeraka i čak 19 ljudi koji su kroz turbulentnu povijest prošli kroz kultni škotski bend. Konzistentnost u ovom kontekstu ne spada u statistiku, a bogami ni u Primal Scream svijet. Naime, u tih devet albuma Bobby Gillespie i društvo su snimili toliko žanrovski oprečnih albuma da je čudo kako su ostali na površini. Možda je u pitanju prilagodljivost trendovima, a možda i povremena briljantnost koja ne stanuje na «Beautiful Future». Ovo djelo od 11 pjesama moglo bi se nazvati trećim putem. Prihvatljivo i onima koji su voljeli njihovu plesnu rave-neopsihodeliju na kultnom Screamadelica albumu, južnjački rock Exile On the Main Street tipa na Give Out But Don’t Give Up i (djelomično) na svježem Riot City Blues, techno i kraut-rock s Vanishing Point i XTRMNTR. Pa bi stvar «Zombie Man» lako mogli pomiješati s nekom poskočicom zaboravljenih čupavaca Black Crowes a "I Love To Hurt (You Love to Be Hurt)" zamijenili s izgubljenom B-stranom nekog singla techno freakova Underworld. Rezultat odabiranja srednjeg puta je da Primal Scream povremeno zvuče kao tamnija nijansa brit-pop prvaka The Charlatans (u «Can’t Go Back» osobito), što ne mora biti loše. Na stranu to što album zvuči kao da je sniman u različitim vremenskim razdobljima i raspoloženjima, «Beautiful Future» je jednostavno nedorečen. Poput kakve mantre isti se ritam vrti konstantno u krug s isto tako pretjeranim ponavljanjem refrena u nedogled, pa se čini da stvar traje 14 minuta i kad displej na CD playeru jasno pokazuje da je prošlo samo četiri. Napola razrađene ideje pokušavaju se nadoknaditi produženim trajanjem a to je siguran put u dosadu.
TI
