Superheavy
Superheavy
(A&M / Universal Music)
Teško je pronaći prikladnije riječi za Superheavy od parafraze stare poslovice “puno babica, kilavo dijete”. Naime, puno zvijezda na jednom mjestu, kilavi album. Iza prijetećeg i opasnog imena potrošenog uludo, kriju se jedan od najvećih ikona rocka Mick Jagger, ikona osamdesetih, ružnija polovica Eurythmics Dave Stewart, najmlađi sin ikone reggaea Boba Marleya, Damian, jedna od najpoznatijih mladih pjevačica u žanru neo-soula Joss Stone, te naizgled manje zvučno ime indijskog kompozitora filmske glazbe i producenta A. R. Rahmana. Kad se spomene da je svojih stotinjak soundtrack albuma prodao širom svijeta u 300 milijuna primjeraka i za glazbu za film “Milijunaš s ulice” pobrao dva Oscara, onda i on nije nimalo inferioran naspram nabrojanih zvučnih imena.
Zašto supergrupe rijetko uspijevaju postići kvalitativnu razinu najboljih trenutka u prijašnjim bendovima ovaj je album dobar ogledni primjer. Čak i ako isključe svatko svoj ego, skupljanje zvijezda u jednom studiju je kao zbrajanje krušaka i jabuka. Superheavy imaju zanatsku solidnost, to s toliko rock kilometara u nogama ne može biti u pitanju, ali nemaju onu primarnu kemiju “originalnih” bendova, a problem je i žanrovsko uravnoteženje. S obzirom na background i značenje uključenih likova, iznenađuje da je dvije trećine materijal domaći teren za možda najmanje zvučno ime (ako isključimo aluziju na oca), Damiana Marleya.
Reggae dakle, s raznim začinima, uglavnom pod Rahmanovim utjecajem i njegovim indijskim glazbenim zaleđem. I nije to loše dok mikrofon drži sam Damian, kad se uključi Jagger, solidno je, ali kad uleti Joss Stone sa svojim reskim, čistim glasom, to je kao da Arsen Dedić repa. Stone je izvrsna soul i R&B pjevačica, no izlet u reggae joj nije trebao. Jagger ima jednu pjesmu sukladnu njegovom habitusu i vokalnoj ekspresiji, lijepu akustičnu baladu “Never Gonna Change” koja bi se dala i proglasiti najozbiljnijim trenutkom albuma. Stone nema ni jednu, ona je tu pomoćna vokalna snaga i dojam je da bi bilo bolje da je i nema. Kad smo već kod reggaea, on je ovdje laid back stila, ponekad zabavan, ali standardan i predvidiv, “middle of the road” reggae.
Ima intigrantnijih trenutaka žanrovskog križanja kao u “Satyameva Jayathe”, gdje malo atmosfere Indije i malo reggaea zajedno zvuče kao čudna cumbia. Ali znaju Superheavy i skroz promašiti, “Energy”, sudar agresivnije elektronike i gitarskih rifova s Jaggerovim repanjem, zvuči kao loš remix b-strane nekog singla notornih Black Eyed Peas. Superheavy su skupina jakih imena sa slabim albumom.
