The Bees
Octopus
{etRating 4}Britanski rock nije mrtav, ali teško da je na Otoku ikada sviralo tako mnogo gitarskih falschspielera: dovoljno se prisjetiti da tamošnju glavnu atrakciju trenutno čine mediokriteti poput Kaiser Chiefs ili (još gore) impotentna supergrupa The Good The Bad And The Queen. Izuzeci, poput grupe The Bees, uglavnom dolaze iz engleske provincije, uz malu ili nikakvu medijsku buku. ‘Pčele’ su iz Ventnora s otoka Wighta, tradicionalno rock-festivalske destinacije: na poznatom Isle Of Wight Festivalu na prijelazu iz šezdesetih na sedamdesete stageom su prodefilirali doslovce svi od bilo kakvog značaja, od Jimija Hendrixa i Boba Dylana do Leonarda Cohena i hippie rodonačelnika Jefferson Airplane. Treba li onda čuditi što je autorska filozofija The Beesa i na trećem (i dosad najboljem) albumu ukorijenjena u mješavini prokušanih stilova? Octopus otvara zarazni singl „Who Cares What The Question Is“, osunčani komad country-bluesa na engleski način. Od tada do kraja izmjenjuju se izleti u psihodeliju, sixties-pop, folk-rock (izvrsna „Love In The Harbour“) te rhythm and blues: nježna balada „Listening Man“ – prožeta Motown utjecajima – možda je njihova najimpresivnija pjesma uopće.
Skladateljski rafinirani, povijesno „osviješteni“ ali neopterećeni retro imperativima, The Bees su se napokon probili u uzak krug najzanimljivijih suvremenih rock bendova – unutar ili izvan Ujedinjenog kraljevstva.
DL
