The E.N.D. {etRating 2}
Interscope/Universal music
Izgleda da su se producentski trikovi Will.I.ama, pokretačke snage ekipe iz Los Angelesa, potrošili od široke uporabe za gomilu izvođača koji nešto znače u modernom hip-hopu, pa je i za matični bend angažirao vanjske producente. Između ostalih i Davida Guettu, francuskog producenta i zvijezdu europske komercijalne klupske glazbe. Nekad zanimljivi organski hip-hop bend (Elephunk iz 2003. je istovremeno zabavan, društveno angažiran i autorski provokativan album), The Black Eyed Peas evoluirali su, ili atrofirali, do neinspirativnog elektro-disca gdje hip-hopa ima tek u tragovima, što je najmanje bitno. Pjesme zvuče kompromiserski i programirano da zavladaju plesnim podijima gdje se očekuje samo ritam i praznoglavost. Bez izrazitih hitova, osim catchy šablona kojima se Guetta proslavio, The E.N.D. iz pjesme u pjesmu tone u trivijalnost. Možda bi se bolje doimalo uz disco kuglu u sitni sat, pod okriljem mraka prošaranog svjetlom reflektora. Iz perspektive fotelje iz dva zvučnika ne širi se ništa drugo osim dosade. Naslov albuma je skraćenica od The Energy Never Dies. Možda, ali ne ovom slučaju. Primjerenija je skraćenica bez zbunjujućih točaka. Ovo je, dakle, The End Black Eyed Peasa.
Tihomir Ivka