The Horrors
Luminous
(XL)
The Horrors postali su miljenici NME-a i općenito indie nastrojenih tiskovina već svojim prvim albumom, “Strange Houseom” iz 2007. Taj bi se album najbolje mogao opisati kao garažni rokenrol oslonjen na zvuk kultnih the Cramps pomiješan s estetikom Tima Burtona. Formula ide nekako ovako: crna odjeća, ridikulozne frizure i bizarni pseudonimi poput Faris Rotter i Joshua Von Grimm.
Dakle, imali su potencijala da ostanu sasvim običan i nezapažen bend. U dvije godine nešto se promijenilo i razvojna krivulja the Horrorsa divlja već godinama, točnije od preokretnog, drugog albuma “Primary Colours” iz 2009.
Taj je album predstavljao radikalan zaokret od epigonskog garažnog rocka prema krautrocku i noiseu, što će reći da je šokirao stare fanove i privukao nove.
Kritika je, za divno čudo, bila oduševljena. Kao najbolji dokaz njihovog talenta bila je epska, fantastična (u svakom smislu te riječi) i naprosto predivna “Sea Within a Sea” sa svojim uvodom a la Neu!, zatim postepenim građenjem i rastapanjem u pastelne, sanjive krajolike. I sljedećim albumom, “Skying” (2011), nastavili su vrtoglavo uspinjanje ovaj put ugradivši elemente shoegazea (obavezno poslušati srcedrapajuću i moćnu “Oceans Burning”).
Nakon tri godine apetiti su im bili veći, kao i kapaciteti. “Luminous” to i pokazuje. Već otvarajuća, “Chasing Shadows”, oduševljava sa svojim dugim uvodom koji se zatim pretvara u lavinu psihodeličnih syntheva i gitara te plesne ritam sekcije i Farisovog, sad već mnogo boljeg i melodioznijeg, vokala.
Hitoidna je, ako se o tome uopće može pričati, “So Now You Know” koja dolazi kao naručena za ove konačno tople dane. Psihodelija i dominirajući synthevi nose cijeli album i nekako je sada očito da su im prijašnja dva albuma bila samo most prema nečemu poput ovoga. Lelujava, lijena i pamtljiva gitarska linija krasi “Mine And Yours” koja nas uvodi u spektakularno finale albuma. “Sleepwalk” fino utjelovljuje duh čitavog albuma, momci nikuda ne žure s pjesmom, sve je izvrsno izaranžirano, nijedan stih, nijedan takt nije viška.
Njihov najzreliji, najkompletniji i najljepši album u nešto manje od deset godina postojanja. Slušati glasno, dok se dan polako gasi.
