Koliko neka kolekcija pop pjesama — u izlizanoj formulaciji — može biti osobna? U intervjuu koji je povodom objavljivanja svog posljednjeg albuma “Anime, Trauma and Divorce” dao za The Ringer, Open Mike Eagle rekao je nešto i o praćenju procesa njegove recepcije. Razmjerno negativnih prikaza nije bilo puno, ali ih je bilo, i OME imao je ozbiljnih problema s tim da ih ne tumači kao kritike albuma, nego kao kritike “onoga što on sam jest kao osoba”. Doista, riječ je o albumu koji je — uglavnom netipično za hip-hop — kao malo koji u posljednjih nekoliko godina udahnuo nešto novog života starom stereotipu o kulturnoj proizvodnji kao strogo individualnom tipu proizvodnje.
A u pitanju nije jedini moment koji publiku dovodi u iskušenje za oslanjanjem na neke zastarjele književnoteorijske postavke. Jedan od temelja tradicionalne titrologije, relativno minornog segmenta znanosti o književnosti koji se bavi sustavnim proučavanjem naslova, bio je onaj prema kojom naslov nekog teksta vrši trostruku funkciju: identificira djelo, imenuje njegov sadržaj i obavlja neku vrstu “zavođenja” na drugom kraju recepcijskog kanala. Zavodnički potencijal triju glavnih motiva — japanske animacije, traume i razvoda — u smislu potrošačkog poticaja vjerojatno bi malo tko na prvu opisao kao visoki. I u konkretnom bi se slučaju ozbiljno prevario.
Kao netko tko je odrastao na South Sideu u Chicagu, OME, netipično za konkretni ambijent, o kulturnoj potrošnji zna puno više toga nego o, recimo, potrošnji cracka. “Većinu vremena provodio sam kod kuće, gledajući crtane filmove i video-spotove”, rekao je za New York Times. “Što se tiče glazbe, s jedne je strane bio N.W.A., s druge They Might Be Giants. To su dvije polovice mog mozga.” S glazbom se ozbiljnije počeo baviti na Sveučilištu Southern Illinois koje je napustio s formalnom kvalifikacijom za obavljanje nastavničkog posla. Neko je vrijeme kao učitelj proveo u Chicagu, prije nego što se prebacio i ostao u Los Angelesu, gdje se, zahvaljujući open-mic instituciji Project Bowled u Leimert Parku, u potpunosti posvetio hip-hopu.
Objavljivati je, međutim, počeo relativno kasno. Debitantski solo-album, “Unapologetic Art Rap” iz 2010., objavio je u 30. godini života. Naslov je indikativan u svojoj nominalnoj pretencioznosti. Idućih šest albuma OME je nakrcao zvučnim signalima koji otkrivaju određenu vrstu ambicija, odnosno stalno prisutnu želju za promocijom u viši estetski razred. Tematski, nije se ciljalo ništa niže — na albumu “Brick Body Kids Still Dream” (2017.), do prošle godine najboljem albumu koji je snimio u karijeri, nalazilo se 12 pjesama čija je provodna tematska nit, na primjer, bilo demoliranje čikaškog stambenog naselja Robert Taylor Homes. Ali riječ je, u stvari, o middlebrow proizvodima u svojim najboljim izdanjima — ako je izbor tema moguće opisati kao pretenciozan, isto nije moguće reći i za njihovu obradu, dok istovremeno, kada je posrijedi formalna dimenzija, baš sve čvrsto stoji na svome mjestu.
Originalni plan bio je takav da se nešto slično pokuša izvesti i na albumu “Anime, Trauma and Divorce” koji je svjetlo tmurnog dana na koncu ugledao u listopadu prošle godine. Osnovna teza sastojala se od toga da je potrošnja anime sadržaja — u SAD-u visoko zastupljena, inače, u urbanim afroameričkim zajednicama — zgodan alat za tumačenja svijeta iz opresivne perspektive, jer u praksi čitanja/gledanja leži barem kakva-takva mogućnost da se uvjeti egzistencije učine podnošljivijima, i to bez dosadnog povlaštenog naklapanja o pasivizaciji ili eskapizmu. Samo, tijekom 2019. godine prvo je Comedy Central otkazao seriju “The New Negroes” (ideja: podsjetiti još jednom svakog da crnačka kultura nije monolitna) koju je OME osmislio zajedno s Baronom Vaughnom, glazbena suradnja s dugogodišnjim prijateljima i suradnicima okupljenima pod imenom Hellyre Club je propala, baš kao i OME-ova četrnaest godina duga bračna veza. “It just fell the fuck apart”, sažeo je dosta precizno OME najgoru godinu svog života u pjesmi “Everything Ends Last Year”. Očito, i više nego dovoljno za promjenu plana, to jest spuštanje animea kao interpretativne matrice s društvene na individualnu razinu. A sve to dogodilo se čovjeku prije pandemije.
Dakle, doslovno album o animeu, traumi i razvodu, na koji se u manje od 35 minuta uguralo 12 rezigniranih pjesama koje je OME svejedno nekako uspio ozračiti povremenim bljeskovima nade, a njihov ispovjednički ton omekšati redovitom autorskom opskrbom većih doza samokritike i autoironije. Distribucija zvuka i teksta je kompaktna u smislu da na albumu gotovo da i nema značenjski praznog hoda (traje, uostalom, samo nešto više od pola sata), dok je produkcija zategnuta u smislu ne baš glatkog podudaranja s nenametljivom kvalitetom zvučnih podloga. Za njih je OME zadužio provjerena imena iz hip-hop podzemlja poput Caleba Stonea i Gold Pande, dok je za izvršnog producenta odabrao Jacknife Leeja, irskog (!) producenta koji je, primjerice, zvučno uštimao kompilaciju “Medium, Rare & Remastered” U2-a.
S obzirom na težinu povoda, logično je da se u OME-ovu slučaju u istom paketu posve otvoreno isplatilo preispitati baš sve, ne samo raspad braka kao najtraumatičniji problem u nizu problema. Jer, sa statusom svježe razvedenog 39-godišnjeg oca vjerojatno bi se bilo nešto lakše pomiriti da je ogromna količina truda koja je uložena u bavljenje hip-hopom — i koja, naravno, ima svoju ulogu u stjecanju spomenutog statusa — barem urodila nešto ozbiljnijim monetarnim plodovima. “I really don’t wanna log into my bank account”, kaže u pjesmi “Asa’s Bop”. U “Sweatpants Spiderman” ga je pak strah uopće pogledati cijene najma stanova, dok u “Wtf is Self Care” ima dosta toga za reći o kulturi smoothieja. Anime metaforika funkcionira kao pozivanje na heroizam na onim mjestima na kojima se pokušava udariti nekakav temelj novom početku, autoironija pak baš u pokušajima njihova podizanja — tetoviranjem, na primjer — i samokritika u pokušajima ozbiljne razrade teorije romantičnog odnosa kakvih je u popu još uvijek iznenađujuće premalo. A što se tiče raspada braka, mislim — u pjesmi “Black Mirror Episode” prijelomna točka u cijeloj priči locirana je u zajedničkom gledanju neimenovane epizode Netflixove serije, uz osjećaj propuštene prilike, odnosno zaključka da se ishod mogao izbjeći (odgoditi) nešto pametnijim potrošačkim izborom: uzimanjem Blu-ray izdanja “Do the Right Thing” s police umjesto streamanja.
Kao nekome tko bi “Do the Right Thing” radije pogledao 100-ti put nego bilo koju epizodu Black Mirrora drugi put, ali i kao nekome kome je od OME-ove teorija tetoviranja bliža, primjerice, teorija tetoviranja predstavljena u pjesmi “Red Dragon Tattoo” benda Fountains of Wayne, “Anime, Trauma and Divorce” svejedno je album koji ima i više nego dovoljno smisla na više i nego dovoljno mjesta. A kada je riječ o teoriji, koga uopće briga za rehabilitaciju kategoriju autora? Podsjetnik da umjetnost ipak proizvode ljudska bića uvijek je dobrodošao.
Na kraju, još malo o još jednoj autorskoj odluci, sasvim zgodnoj — kao album koji je konceptualno razrađen do najsitnijeg detalja (pa i ovog), nije loše da ga zatvara live snimka “Fifteen Twenty Feet Ocean Nah (Live From the Joco Cruise)” na kojoj OME zajedno sa svojim sinom (predstavljenim ovdje kao Lil A$e) repa o neuspjelom pokušaju ronilačkog izleta tijekom obiteljskog krstarenje, dok je obitelj još uvijek bila na okupu. Ne samo zbog toga što Lil A$eu u jednom trenutku kao poredba za “crazy” posluži Manu Ginóbili, nego i zbog toga što obojica, nakon razmatranja mogućnosti o utapanju u oceanu, stižu do zaključka kako su za tako nešto ipak prelijeni. Za početak, i to je nešto.
