Usprkos neizbrisivom doprinosu konvencionalnom roots rocku, kamo su ga svrstavali u doba regularnih solo albuma tijekom 70-ih, Cooder je oduvijek ostavljao dojam čovjeka u konstantnoj etnomuzikološkoj misiji.
„Rock, onakav kakvog ga danas znamo, uopće me ne zanima“, izjavio je Ry Cooder u intervjuu starom preko trideset godina. „Mrzim komercijalnu glazbu“, u sličnom je tonu prošloga proljeća pojasnio novinaru Guardiana Casparu Llewellynu Smithu jedan od najosebujnijih gitarista stasalih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Ustvari, Ryland „Ry“ Cooder toliko odudara od komercijalnog i svakog drugog konteksta scene unutar koje se formirao da bi se, za razliku od kompletne konkurencije (čiji se slogan otprilike svodio na tri postulata: „brže, jače i glasnije“), slobodno mogao nazvati gitarističkim anti-herojem.
Prve značajne korake učinio je kao osamnaestogodišnjak u sastavu Rising Sons, zajedno s legendarnim bluesmanom Taj Mahalom, a prije vlastite karijere dokazao se kao prvoklasni glazbenik u društvu čovjeka s kojim se nije lako dokazati, Captaina Beefhearta, i to na prijelomnom albumu Safe As Milk. Svirao je i s Randyjem Newmanom na ploči 12 Songs, pa s odličnom grupom Little Feat. Potkraj 60-ih i s Rolling Stonesima čiji je član umalo postao u vrijeme snimanja sjajnog Let It Bleed; kažu da je upravo Cooder podučio Richardsa baratanju famoznim otvorenim štimovima. No onda je 1970., albumom prvijencem jednostavno naslovljenim Ry Cooder, otpočela jedna od fascinantnijih solo putanja u povijesti popularne glazbe.
Amerika kakve više nema
Usprkos neizbrisivom doprinosu konvencionalnom roots rocku, kamo su ga svrstavali u doba regularnih solo albuma tijekom 70-ih (od koji je svaki imao posebnu umjetničku težinu i doseg), Cooder je oduvijek ostavljao dojam čovjeka u konstantnoj etnomuzikološkoj misiji. Kada je osamdesetih skladao soundtrack za Wendersov film „Paris, Texas“, otkrila ga je nova generacija publike, a isto se dogodilo i u slučaju Buena Viste kada je na pragu novog milenija gotovo nehotice dospio na istu valnu dužinu s prohtjevima srednje struje. To mu je, uz prethodnu suradnju s afričkim gitaristom Ali Farka Toureom na Grammyjem ovjenčanom albumu Talking Timbuktu, otvorilo vrata prema još opskurnijim područjima i stilovima. No svi su oni manje ili više bili povezani s jednako neistraženom i zanemarenom prošlošću. A to nas dovodi do recentnog, kreativno intrigantnog, premda kvalitativno ne uvijek ujednačenog trolista albuma koji na konceptualno konzistentniji i skoro nostalgičan način govore o Americi kakve više nema. Na njima se Cooder na neki metaforički način ipak vraća kući – pozdravljen od svih, kako i dolikuje zaslužnom veteranu.
Trilogiju otvara Chavez Ravine (2005.) čije pjesme oslikavaju događaje u istoimenom imigrantskom kvartu Los Angelesa koji su početkom 50-tih gradske vlasti «pomele» kako bi – izgradivši baseball stadion LA Dodgersa – raskrčile put ostalim simbolima moderne Amerike. Lokalno meksičko stanovništvo moglo je samo gledati kako im se naočigled topi svaki trag postojanja. Kroz niz stvarnih i izmišljenih likova Cooder je od toga zaokružio priču koju je podložio izvrsnom glazbom u rasponu od tex-mexa i rhythm ‘n’ blues standarda do jazziranih balada, cubane i uvrnutog bluesa nalik Tomu Waitsu («It’s Just Work For Me»). Niz prokušanih glazbenih veličina – stari suradnik na harmonici Flaco Jimenez, David Hidalgo iz Los Lobosa, pjevač Little Willie G, legendarni Lalo Guerrero kojemu će ovo biti zadnji ulazak u studio – udarili su pečat autentičnosti jednom od najambicioznijih poduhvata u Cooderovoj solo karijeri. Naravno, s mnogo različitih glazbenih referenci i neobičnim konceptom, Chavez Ravine zahtijeva pojačani slušateljski napor.
Mačak u Velikoj depresiji
U središtu druge alegorijske priče, My Name Is Buddy (2007.) je mačak (gospodin Buddy) koji lunja zemljom u vrijeme Velike depresije, transformirajući se u promicatelja prava američkih farmera i radnika, pri čemu je duh «bratstva i zajedništva» evociran glazbom koju je Ry istražio još 70-tih na mnogo boljim pločama Into The Purple Valley i Boomer’s Story. Uz iznimku odlične «Three Chords» (Tom Waits pomiješan sa Stonesima), album je pun prašnjavog country-folka, bluesa, jazza u tmurnoj baladi «Green Dog», te opet tex-mexa u «Footprints In The Snow». Gostuju Van Dyke Parks, Flaco Jimenez i šef Chieftainsa Paddy Moloney, ali oni su se glatko uklopili u pažljivo razrađen koncept. Pjesme ne spadaju u najbolje što je Cooder snimio, premda to zagriženim fanovima neće predstavljati prepreku. Za ostale, Buddy nije mnogo više od (kako je skromno istaknuto na ovitku) samo «još jednog albuma Rya Coodera.»
I napokon, treći – najbolji i konceptualno najluđi. Njegov naslov I, Flathead aludira na vrstu automobilskog motora i sadrži 14 pjesama narativno povezanih u manje-više homogenu cjelinu koja je u svojoj limited edition varijanti podebljana pričom na 104 stranice. 
U njenom središtu je Kash Buk, glazbenik u usponu koji ranih 60-ih putuje na Zapad i pritom upoznaje galeriju zanimljivih likova, mahom zaljubljenika u automobile i auto-utrke. Zvuči bizarno kao i uvijek kada je Cooder u pitanju, pa će svaki slušatelj sam za sebe morati odmrsiti alegorijske niti koje se prepliću na i oko «flatheada». Glazba je ponovno fokusirana na žanrovski melting-pot patentiran još na ranim remek-djelima poput Boomer’s Story i Into The Purple Valley – nema boljeg majstora od Coodera kada country treba zamiješati sa swingom, rock s rhythm and bluesom, a američki folk s utjecajima koji stižu iz pravca Meksika. Pjesme ovoga puta više duguju klasičnom korijenskom rocku kakav prakticira njegov omiljeni pjevač John Hiatt (znanac i iz supergrupe Little Village), negoli antiknim stilovima iz dvadesetih i tridesetih, i pritom funkcioniraju zasebno, ali i kao dio neraskidive cjeline. Uostalom, može li biti loš album koji sadrži pjesmu naslova „Johnny Cash“?
Sva ta tri albuma zajedno, ali i Cooderova karijera u cjelini, mogu se shvatiti kao posveta produhovljenom avanturizmu koji je ostao zagubljen u prohujalim vremenima – uz pregršt duhovito osmišljene, jednako avanturistički otprašene glazbe. Etnomuzikolog? Roots-rocker? Nadahnuti skladatelj filmske glazbe? Nesuđeni Rolling Stone? Kum moderne cubane? Slušatelj će sam prosuditi koje mu od mnogih lica Rya Coodera odgovara najviše, no koje god tko odabrao, pogodak ne dolazi u pitanje.
Denis Leskovar
