Film

Romantične komedije su žanr koji rezultira uglavnom filmovima koji ne vrijede ništa, a glumicama poput Jennifer Aniston i Sandre Bullock osiguravaju lagodan život, ali i nominacije za Zlatne maline. Štancaju se bjesomučno, jer unatoč često poražavajućim ocjenama kritike,  u pravilu donose novac. Jedan od oglednih primjera kako se da napraviti sladunjava, ali inteligentno-simpatična i nepretenciozna romantična komedija je “Notting Hill”, priča o pomalo zbunjenom, od supruge svježe ostavljenom, londonskom knjižaru (Hugh Grant, doduše, ni ne glumi ništa doli zbunjene tipove) i filmskoj zvijezdi (Julia Roberts) koja se sklanja od slave upravo u njegovoj četvrti.

Engleski filmaš Roger Michell na Notting Hillu zaradio je ime i bianco pristup zanimljivim hollywoodskim scenarijima. Kako i ne bi, kad čovjek s romantičnom komedijom osvoji srca kritike, a film zaradi gotovo deset puta više od uloženog, za producente je nešto poput zlatne koke. Zanimljivo, prvi holivudski Michellov posao poslije “Notting Hilla” bio je triler “Changing Lines” s Benom Affleckom i Samuelom L. Jacksonom. Položio je i taj test, film je zaradio i novac i hvalospjeve. Poslije je snimio dva “mala” filma u Engleskoj, pa je komedijom “Venus” Peteru O’Tooleu omogućio da u 74-godini zasluži nominaciju za Oscara.

U gotovo bezgrešnoj filmografiji, “Morning Glory” je trebao biti “zicer”. Tema televizijskih vijesti je tako “američka”, dvije prokušane zvijezde Diane Keaton i Harrison Ford i dvije u usponu, Rachel McAdams i Patrick Wilson, sigurni mamci za publiku. No po prvi put u Michellovom slučaju, kritičari su se podijelili, a publika, posebno američka ostala suzdržana. Znači li to da je Michell napravio loš posao? Ne, “Po jutru se dan poznaje” sadrži sve ono što bi iole inteligentnija i zahtjevnija publika od takve vrste filmske zabave trebala očekivati.  Možda se scenarij, što je bio glavni prigovor američke kritike, premalo bavi podlogom priče, američkom televizijom kao industrijom, no kroz film, ispod površine se sasvim jasno razvija dublja poruka u vidu kritike trivijalizacije medija.  Michell je opet to lijepo uravnotežio;  ozbiljnu temu i vrlo zabavnu komediju o ljudima koji samo pokušavaju preživjeti od vlastitog rada.  

Mlada producentica Becky Fuller (Rachel McAdams) radi dobar posao u ranojutarnjem showu na lokalnoj televiziji i nada se promaknuću, no umjesto napredovanja dobiva otkaz zbog rezanja troškova. Svoj CV šalje na desetine adresa i nakon niza bezuspješnih intervjua, prihvaća bez pitanja posao na jutarnjem programu DayBreak mreže IBS koji se bori da sasvim ne potone u konkurenciji jačih televizija. Budžet je jadan, ekipa demoralizirana, a voditelji narcisoidna zvijezda Paul McVee i profesionalna Colleen Peck (Diane Keaton), razočarana što pod stare dane mora raditi u nepopularnom showu. Nitko ne vjeruje da  Becky može išta promijeniti, no prvi potez da otpusti bahatog McVeea osigurava joj naklonost ekipe.  

U traženju novog voditeljskog rješenja pada joj na pamet suluda ideja, da pred kamere dovede legendu ozbiljnog novinarstva Mikea Pomeroya (Harrison Ford), koji ima ugovor s IBS-om, ali sjedi neiskorišten i čeka penziju. Njemu je razgovarati o nevažnim stvarima s ljudima u jutarnjem programu ispod časti, ali ipak je prisiljen prihvatiti posao. Niz komičnih situacija u koje upada Becky, sukob voditeljskih veličina s izvrsnim dijalozima punim cinizma i zajedljivosti , pružaju puno razloga za smijeh.  U isto vrijeme na površinu izvire poanta priče koju potencira stari novinarski vuk Pomeroy; mi samo mislimo da je publika glupa i da su samo bizarne teme i tračevi o slavnima ono što ih zanima. Donijeti prvi pravu ozbiljnu vijest kao što je uhićenje kongresmena je ono što donosi gledanost. To Pomeroy na kraju i dokazuje.

Ako se Michellovom  filmu i ima što zamjeriti onda je to balans davanja prostora likovima. Uloga Becky je više od središta priče i kao posljedica ispalo je da odlični Harrison Ford  i posebno Diane Keaton dobiju premalo prostora.

Kako je izgledao i zvučao rock ‘n’ roll godine 1972.? Pink Floyd su imali tehnologiju i najozbiljnije koncepte, Yes i Genesis svu progresivu svijeta, T.Rex sve tinejdžerke Velike Britanije, no Stonesi su imali Micka Taylora u postavi i strast kao pogonsko gorivo: u džepu im je bilo dovršeno kapitalno djelo, Exile On Main St., a na stageu su svirali kao da im životi ovise o tome.

Nerio Winch (Miki Manojlović), multimilijarder čija je kompanija smještena u Hong Kongu, ubijen je na svojoj luksuznoj jahti tako da izgleda kao da je nesretni slučaj. Njegova zamjenica Ann Ferguson (Kristin Scott Thomas) svoje suradnike u odboru direktora upozorava da se sprema neprijateljsko preuzimanje tvrtke, a zapravo pokušava provesti pakleni plan kako da sama preuzme vlasništvo nakon što je jedina neposredno pred Winchovu smrt saznala da on ima nasljednika, usvojenog sina za kojeg nitko ne zna.

U to vrijeme on, Largo Winch putuje Brazilom, a da ni ne sluti kako mu opasni ljudi rade o glavi. Poduzet će sve da ga uklone s lica zemlje. Nastao po popularnom belgijskom stripu, Largo Winch je ekraniziran u europskoj produkciji s vrlo jakom glumačkom postavom.

Za domaću publiku film će biti posebno zanimljiv jer je po priči Nerio Winch porijeklom iz Bosne, a usvojeni sin je odgajan negdje na dubrovačkom primorju. U čestim flash backovima iz prošlosti, Hrvatska je često mjesto događanja, a hrvatski jezik (malo nespretni) se dosta koristi. Iako bi fascinantni krajobrazi mogli biti dobra reklama za naš turizam, nažalost hrvatsku obalu glume druga područja, jer su ti prizori snimani na Malti i Siciliji. Largo Winch je napeti krimić pun akcije, izvrsne fotografije i još boljeg glazbenog scorea, no scenarij je, uz složenu križaljku zapleta i nužnu koncentraciju da se pohvata tko je na čijoj strani, bezrazložno opterećen prečestim preskakivanjem iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto. Na redateljevu pak dušu ide što je smanjio dinamiku filma nepotrebnim rastezanjem srednjeg dijela i uvođenjem prevelikog broja nevažnih likova.

Sibirski gulazi nisu imali pretjerano osiguranje, straže i ograde, jer se nije imalo kuda pobjeći. Nepregledna, nenaseljena, surova priroda bila je najbolja obrana od bijega. Tko se na njega odluči, čini očajnički korak s predvidljivim svršetkom. Upravo na to se odlučilo sedam zatvorenika raznih nacionalnosti i razloga zašto su završili u komunističkom logoru, predvođenih poljskim oficirom.

Plan je bio sulud, pobjeći po najvećoj mećavi kako bi zameli tragove potjeri i hodati prema jugu dok ne izbiju na Bajkalsko jezero, pa konačno dohvatiti sigurnosti Indije. Plan je bio samo hodati prema jugu i hodati, i tako mjesecima punih 6 i pol tisuća kilometara. Na tom putu sedmorica hrabrih sretali su se ekstremnom hladnoćom, glađu, bolestima, Himalajima, nepreglednom pustinjom Gobi, ekstremnim vrućima i žeđi. Uz to, morio ih je strah da ne budu uhvaćeni, pa onda osobne dileme i sumnje kreću li se uopće u dobrom pravcu. Na putu najmanje su sretali ljude što ovaj epski poduhvat na ekranu čini pomalo monotonim uz svu muku protagonista i sposobnost velikog redatelja Petera Weira da iz ne baš atraktivnog scenarija izvuče maksimum. Glumački, filmom dominiraju poslovično dobri Ed Harris u ulozi Amerikanca s velikim životnim iskustvom, i Colin Farrell kao ne suviše bistri, ali oprezni i, na kraju odani, ruski kriminalac. Svojom fizičkom i psihičkom transformacijom još je jednom podsjetio kako je riječ o jednom od najboljih glumaca njegove generacije.

“Film izgleda zgodno, dobro je napravljen, baziran na “istinitoj” priči čija je vjerodostojnost uvijek osporavana. Napunjen je scenama nevjerojatnih izazova preživljavanja. Ali rezultat tih izazova je nekako nepersonalan i nedifrenciran.” – Lisa Schwarzbaum, Entertainment Weekly

Snimljen po istinitoj priči o agentici CIA Valerie Plame koju je izdala vlastita Vlada nakon što se zajedno sa svojim suprugom diplomatom usprotivila fabriciranju podataka o tome razvija li Irak oružja za masovno uništenje, “Poštena igra” eksplozivan je politički triler o političkoj korupciji i makjavelizmu politike najveće sile na svijetu.

To da je Plame (Naomi Watts) agent CIA-e ne zna nitko osim njezinog supruga i njenih roditelja; ona pod paravanom korporacijskog čovjeka na Dalekom i Bliskom istoku skuplja vrlo važne podatke za nacionalnu sigurnost i širi mrežu suradnika koji mogu doći do povjerljivih informacija iz država nesklonih SAD-u. Nakon što je 2003. George Bush objavio izvješće o stanju nacije u kojem spominje da Irak obogaćuje uran i priprema izradu oružja masovnog uništenja, suprug Valerie Plame, Joseph C. Wilson kojeg je Vlada angažirala da istraži je li Irak nabavljao uran, New York Timesu je napisao otvoreno pismo kako administracija nema nikakvih dokaza da se Irak nuklearno naoružava. Nakon toga počela je sustavna diskreditacija njega i supruge. Netko je medijima otkrio kako je ona tajni agent i tako ugrozila mnoge živote i tajne akcije na Bliskom istoku. Pokazat će se da je informacija stigla iz samog vrha vlasti. U “Poštenoj igri” malo je toga pošteno.

Nakon jednog odličnog (Bourneov identitet), lošeg (Mr.& Mrs. Smith) i groznog (Jumper), redatelj Doug Liman snimio je film odličnog tempa, učinio ga razumljivim bez obzira na kompliciranu narav materije i jako dobro iskoristio kapacitete dvaju klasnih glumaca Watts i Penna koji obožava uloge u političkim trilerima .

“Poštena igra konstantno izaziva osjećaj ljutnje zbog duboko nepatriotske zlouporabe moći. Isto kao i činjenica da kad se Plame-Wilson brak počinje raspadati, oboje se hrvaju s pitanjem s pitanjem koje sad proganja Ameriku: što ima veću cijenu, sakriti istinu ili je izgovoriti?” – Owen Gleiberman, Entertainment Weekly