Dino Saluzzi se kroz svoju umjetničku karijeru uspinjao razmjerno polagano, no nastupajući s raznolikim jazz orijentiranim sastavima polako je izbrusio svoj vlastiti stil i nakon preporuka izvanrednih poznavatelja argentinske glazbene scene počinje se pojavljivati na festivalima u Europi što mu otvara put za bližu suradnju s američkim i europskim jazz glazbenicima. Napokon stiže i ugovor s kućom “ECM” koji ga još više približava samom vrhu glazbene scene.
John Hiatt – Terms of My Surrender
John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.
Theo Croker – Afro Physicist
Nastup slavne američke jazz pjevačice Dee Dee Bridgewater 14. lipnja ove godine na 10. Vip Jazz Festivalu u dvorani Lisinski, bio je svojevrsna promocija albuma “Afro Physicist” mlađeg američkog jazz trubača i skladatelja Thea Crokera koji živi i djeluje u Kini. Naime, na programu su bile neke skladbe s tog CD-a.
Natalie Merchant – Natalie Merchant
Čini se kako nekadašnja pjevačica college-rock miljenika 10000 Maniacs, i vlasnica bestselera iz 90-ih Tigerlilly, otvara novo poglavlje u karijeri koja (u ovom ili onom obliku) traje više od tri desetljeća. Tipično introspektivna i autorski sofisticirana, Merchant na šestom studijskom albumu kombinira razne elemente (od folka do gospela i rocka) da bi izgradila vlastiti kantautorski izraz.
Ty Segall – Manipulator
Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?
Paul Bley – Play Blue
Prepun ideja, no nikada potpuno zatvoren i prepušten pukoj samodopadnoj improvizaciji, Bley već dugo balansira na samoj ivici kompleksnog, ali i slušljivog, te beskrajnom inventivnošću drži slušača u konstantnoj tenziji.
Ben & Ellen Harper – Childhood Home
Nekada davno, dio rock and roll mitologije (i estetike popularne glazbe općenito) činio je pobunjenički duh uperen protiv establišmenta i roditelja. No, mnogo je primjera koji sugeriraju da je to stvar prošlosti. Ima li boljeg primjera od novog albuma Bena Harpera?
Regina Carter – Southern Comfort
Ugledna jazz violinistica Regina Carter često je proglašavana najboljom, pa i u ovogodišnjem glasovanju u kojem su kritičari Down Beata birali najbolje jazz glazbenike. Za taj reizbor djelomično može zahvaliti i svojem novom albumu kojim je napravila najveći zaokret u svojem stvaralaštvu.
Ketil Bjornstad – Sunrise
Ketil Bjornstad je autor široke naobrazbe i još širih interesa. Sa diskografijom koja broji više od 50 naslova i jednako respektabilnom bibliografijom čini se da je u pitanju autor koji ima što za reći. Tako je i “Sunrise” kantata nastala…
The Hilliard Ensemble – Il Cor Tristo
Prije 40 godina osnovan je Hilliard ansambl. Ime je dobio po glasovitom elizabetinskom minijaturistu Nicholasu Hilliardu. I ansambl Hilliard, kao i Nicholaus Hilliard, poznati su po svojem odnosu prema detalju i osjećaju za lijepo. Od sljedeće će se godine oba Hilliarda naći u povijesti, jer je ansambl odlučio završiti svoju karijeru.
