Glazba

Krajem 1960-ih Dylan je doživio prve ozbiljne udarce utjecajnih rock kritičara. Najcitiraniji je Greil Marcus, koji je u lipnju 1970., recenzirajući dvostruki album Self Portrait u Rolling Stoneu, tekst započeo sljedećim riječima: “Kakvo je sad ovo sranje?”.

Nisam siguran postoji li u opusu Guya Clarka – koji obuhvaća petnaestak studijskih albuma – jedna jedina loša pjesma. Bez pretjerivanja, sve što je napisao u najgorem je slučaju tek solidno. U pravu je bio onaj netko tko je napisao da Clark ne piše svoje pjesme u uobičajenom smislu riječi, već ih, poput kakvog posvećenog stolara, teše.

Prošla godina je obilježena obilnom količinom kvalitetnih albuma koji su se oslanjali na emocionalnoj ogoljenosti kao kreativnom vodiljom. Ovisno o žanrovskim preferencijama, albumi poput “Channel Orange” Franka Oceana, “Handwritten” Gaslight Anthema ili “Mr. M” nešvilskih legendi iz Lambchopa su našli svoja zaslužena mjesta na top listama, svaki sa svojim personaliziranim pristupom temama koje utječu na emotivne receptore.

Četrdeset i pet godina postojanja (još malo i zlatni pir, a la Stonesi), devetnaest studijskih albuma, brojne izmjene članova i album naziva “13” (jer su se zafrkavali s diskografskom kućom). Naime, Ozzy, Tommy Iommi i Geezer Butler dobili su naredbu izdavača da napišu trinaest pjesama za album.

Zametak dua The Civil Wars – koji čine pjevačica Joy Williams i gitarist i pjevač John Paul White – nastao je 2008. u poticajnom kreativnom okruženju Nashvillea, grada koji je odavno prestao biti ekskluzivitetom za konzervativnu country and western elitu. Prvijenac Barton Hollow (iz početka 2011.) ne samo da je postigao zapažene naklade, nego je i skoro beziznimno osvojio kritičare i struku općenito.