Glazba

Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.

“Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno.” Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.

The Beta Bend , usamljeni u kutijici podžanra folktronica u koju su ih ugurali mediji, su bili jedan od najzanimljivijih britanskih bendova 90-ih godina, europski pandan Becku. I s obzirom koliko su zatvorenu glazbu svirali, njihov komercijalni uspjeh nije bio zanemariv. Ipak, nakon razlaza na kraju 2004. godine njihov frontman Steve Mason našao se u takvim financijskim problemima da je uz građenje solo karijere radio i kao fizikalac na građevini.

Kad su 2005. iz malog Stainesa eksplodirali pričama o mladenačkoj dosadi na dalekom rubu londonske metropole i omotali to u efektne post-punk melodije pomislili smo da će glazbeni duh The Clash dugo odzvanjati i u 21. stoljeću. Dvije godine kasnije s albumom Once Upon A Time in The West ugledni britanski glazbeni mjesečnik objavio je naslov „zbogom Staines, zdravo prva ligo”, aludirajući kako je Hard-Fi spreman za velike stadione.

Najbolje je ogromnu razliku u pristupu i rezultatu između prethodnog, teško probavljivog The Bachelor albuma iz 2009. i novog djela objasnio sam Wolf riječima kako je prvospomenuti uradak bio pogonjen usamljenošću, hedonizmom, depresijom, suicidalnošću  i melankolijom, dok je Lupercalia rezultat perioda kad je sva njegova depresija odjednom zbrisana čistom ljubavlju.