13. siječnja Glenn Miller Orchestra nastupit će u KD Vatroslava Lisinskog s početkom u 20 sati.
Glenn Miller jedan je od najpoznatijih američkih jazz glazbenika, aranžera i skladatelja swing ere. Iza sebe je ostavio djela poput “In the Mood” i “Moonlight Serenade”, a nakon njegovog nestanka za vrijeme Drugog svjetskog rata orkestar je ponovno oformljen te nastavlja nastupati.
Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.
Talijanski bas bariton koji se proslavio ulogama u operama Cosi fan tutte, Don Giovanni, Les Noces de Figaro, Carmen, Faust i mnogim drugim, za svoj prvi solistički album odabrao je, pomalo neočekivano, sedamnaest arija Georga Friedricha Händela. Izuzmemo li činjenicu kako je album objavljen u godini kada smo obilježavali 250-u obljetnicu kompozitorove smrti i pretpostavimo joj drugu – kako je D’Arcangelov otac bio orguljaš, te kako je prema vlastitim riječima proveo „puno vremena slušajući njegovu (Händelovu) glazbu” kao i to daje u Händelovo doba “Bas” objedinjavao dionice basa i baritona, D’Arcangelov izbor prestaje biti neočekivan.
“Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno.” Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.
Prvi koncert iz ciklusa klasične glazbe u novotvorenpom Vip clubu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu održat će se u petak, 30. prosinca, a nastupit će Zagreb Trio u sastavu Danijel Detoni (klavir), Martin Draušnik (violina) i Pavle Zajcev (violončelo). Izvodit će djela Ludwiga van Beethovena i Mauricea Ravela.
The Beta Bend , usamljeni u kutijici podžanra folktronica u koju su ih ugurali mediji, su bili jedan od najzanimljivijih britanskih bendova 90-ih godina, europski pandan Becku. I s obzirom koliko su zatvorenu glazbu svirali, njihov komercijalni uspjeh nije bio zanemariv. Ipak, nakon razlaza na kraju 2004. godine njihov frontman Steve Mason našao se u takvim financijskim problemima da je uz građenje solo karijere radio i kao fizikalac na građevini.
Kad su 2005. iz malog Stainesa eksplodirali pričama o mladenačkoj dosadi na dalekom rubu londonske metropole i omotali to u efektne post-punk melodije pomislili smo da će glazbeni duh The Clash dugo odzvanjati i u 21. stoljeću. Dvije godine kasnije s albumom Once Upon A Time in The West ugledni britanski glazbeni mjesečnik objavio je naslov „zbogom Staines, zdravo prva ligo”, aludirajući kako je Hard-Fi spreman za velike stadione.
Najbolje je ogromnu razliku u pristupu i rezultatu između prethodnog, teško probavljivog The Bachelor albuma iz 2009. i novog djela objasnio sam Wolf riječima kako je prvospomenuti uradak bio pogonjen usamljenošću, hedonizmom, depresijom, suicidalnošću i melankolijom, dok je Lupercalia rezultat perioda kad je sva njegova depresija odjednom zbrisana čistom ljubavlju.
Kino Europa u Varšavskoj ulici u Zagrebu od jučer je postalo jedan veliki trodnevni sajam CD-ova diskografskih kuća Dancing Bear i Dallas Records. U samom središtu Zagreba na raspolaganju je više od 10 000 domaćih i stranih CD-a i DVD-a po više nego popularnim cijenama.
Danas je radno vrijeme do 20 sati a, sutra, u petak 23.12. od 12 do 21 sat.
Mad scenes (Scene ludila) proslavljene francuske sopranistice Natalie Dessay Virgin Classics objavio je 2009. godine. Da je pred nama kompilacijski album sugerira nam duhovita naslovnica koja prikazuje usnulu Natalie Dessay čiji san vidimo u staklenoj snježnoj kugli (Ona u ulozi Donizettijeve Lucije di Lammermoor, okrvavljene – obavijene snijegom), dok joj nad glavom visi mobil sastavljen od elemenata koji bi, poput spomena ludila u naslovu, trebali stvoriti nelagodu. Naslov „mad scene” ispisan je slovima izrezanim iz novina – poput onih u porukama otmičara, dok o tankim nitima vise imena protagonistkinja s albuma (Lucie, Ofelije, Elvire, Cungonde, Dinore), sugerirajući kako funkcioniranje njihova racionalnog uma (o)visi o koncu.
