Glazba

Mike Skinner zna koliko ima istine u mudrosti da je najbolje otići na vrhuncu.  Ne dozvoliti da te rastežu po blatu, da pad zasjeni prijašnji uspon, da postaneš vlastita karikatura kad više nemaš što reći, a mlatio bi novac i dalje. Doduše, Skinner pod pseudonimom The Streets nije napravio niti jedan krivi korak, njegova je diskografija gotovo bezgrešna, njegovo sazrijevanje kao autora nepatetično, njegov gard nikad patvoren pod utjecajem novca i slave.  Izdanak neke nove radničke klase s početka 20. stoljeća, Skinner nije bio buntovnik, ali svojim naturalističkim prepričavanjem života koji ga okružuje, glazbenom inovativnošću i neopterećenošću granicama žanrova,  on je za britanske klince na početku 21. stoljeća bio ono što su The Clash bili krajem sedamdesetih.

Oni žive poput monaha, po straight-edge filozofiji kao punk rock opreci sex&drugs&r’n’r raskalašenosti i hedonizmu. Ostao im je samo rock, oni ne puše, ne piju, ne drogiraju se, u tom svjetonazoru ni promiskuitetnom životu nema mjesta, kao ni konzumaciji mesa. Oni su politički korektni, ljevičarski nastrojeni, ekološki svjesni, PETA ih hvali, Michael Moore je njihov filmski idol, a Naomi Klein publicistički. Da je po njihovom, svijet bi nesumnjivo bio bolje mjesto. Kao takve, Rise Against je teško ne voljeti uz malo uređene averzije prema kapitalizmu u kojem i mi uživamo.

Sve lijepo, ali stvar se svodi na esencijalno pitanje; praše li ovi neo punkeri nove generacije glazbu vrijednu pažnje? Kad se sjetimo kako su to radili rodonačelnici straight-edgea Fugazi, ili kako angažirani punk rock zvuči u izvedbi jednih Bad Religion, onda ovaj ne više tako mladi bend iz Chicaga i nije nešto posebno. Prvo, njihov melodični punk jest žestok, ali hibridan zbog približavanja novom metalu i dovoljno popeglan da zvuči proračunato u smislu privlačenja nove publike. Drugo,  njihov pjevač Tim James McIlrath pjeva o bitnim i važnim stvarima, ali se u njegovom glasu ne osjeća urgentnost i neka vrsta poželjnog bijesa, kao da pjeva o raskidu s djevojkom koja ga ne razumije. To je možda i manji problem, veći je gadna sličnost boje glasa s pjevačem kanadskih stadionskih rokera Nickleback i s onim Dextera Hollanda iz Offspring. Kad se čini da je tako, i Rise Against zvuče manje ozbiljno iz nekog razloga.

S druge strane, nema sumnje da Rise Against u svom izričaju imaju ono nešto u atmosferi izraslo iz zbroja angažiranih tekstova i „visoke“ energije, što svoju puninu ostvaruje tek na koncertima. Bije ih glas koncertne atrakcije što su stvaranjem atmosfere pune energije dokazali i prošle godine na INmusic festivalu u Zagrebu. „End Game“ nije loš album, ali nije ni po čemu bitan u svojoj kontradiktornosti da neku vrstu korporacijsko-populističkog punka sviraju ljudi koji preziru korporacijski svijet koji ih okružuje.

Možda diskografski debi trija iz Liverpoola A Guide to Love, Loss & Desperation iz 2007. i ne nosi neku posebnu težinu no pjesme „Kill The Director“ i „Let’s Dance To Joy Division“ mogu se ubrojiti u red najzabavnijih i najboljih singlova post punk revivala kojeg su zakuhali Franz Ferdinand i slični otočki bendovi.  U međuvremenu frontman Matt Murphy preživio je prekid veze, pomodnu krizu četvrtine života i posljedično uzimanje antidepresiva, pa i tešku prometnu nesreću.