Tom Petty And The Heartbreakers
Mojo
(Reprise)
Petty se sa svojim Heartbreakersima posljednji put oglasio prije osam godina no kao da nije prošlo ni dana od zadnjeg albuma Last DJ u smislu autorskih izazova. S njim je čovjek siguran, svaki novi album bit će manje-više sličan onom prethodnom, s 60 na plećima teško je očekivati čuda, no i Springsteen ima jednako toliko pa iznenadi sa svakim novim uratkom, ispipava rubna područja vlastitih zanimanja, ispunjava dječačke snove kao što je bio slučaj s oživljavanjem kajdanke Petea Seegera.
Petty se polako, ali sigurno pretvara u glazbenika tipa Eric Clapton, svjetonazoru u kojem je bitnija forma od sadržaja, tehnička savršenost od ideje. Mojo se da prepričati u par riječi; standardni je to blues-rock, tehnički savršen i virtuozan, ali toliko izlizan da ga se ne bi posramila ni prosječna družina rokera što u nekom baru svaku noć deru standarde. Pjesama za pamćenje nema, ali ima manirizma, od šabloniziranih bas linija, do gitarskih sola, kao precrtanih iz priručnika “Blues za početnike”. Na trenutak kao da se Tom Petty trgne iz letargične atmosfere i zadere nešto prljaviji blues kao u “I Should Have Know It”, ali tada na pamet padnu jedni The Black Keys, pa Hearbreakersi opet djeluju poput kamilice u usporedbi s hrabrijim, nadahnutijim i pamtljivijim bluesom dua iz Akrona, da ne nabrajamo dalje novije junake ovog uskog, ali neuništivog žanra.
Čak i glas rock legende zvuči kao provučen kroz neki filter, nema onog prepoznatljivog i uvijek dobrodošlog pettyevskog “meketanja”. Zamor novog materijala pojačava i odluka da se album ne zaustavi na ekonomičnih desetak pjesama, već rastegne na 15. Kao da je Exile On Main St. A definitivno nije. Samo za zagrižene (ili nezahtjevne) poklonike bluesa.
