Japanska pijanistica i skladateljica koja živi u New Yorku, Ayako Shirasaki glasovir svira od svoje pete godine. U japanskim jazz klubovima počela je nastupati kao dvanaestogodišnjakinja. Školovana na području klasične i jazz glazbe – jazz glasovir učila je kod Kennyja Barrona, a skladanje kod Mikea Ebanea – Ayako Shirasaki je pobjednica mnogobrojnih pijanističkih natjecanja.
“Stvarajući glazbu volim se osjećati slobodno”
Razgovarao: Davor Hrvoj
Svoj pristup zasniva na spoju bebopa po uzoru na Buda Powella i romantične elegancije svojstvene Billu Evansu. Njezine se izvedbe odlikuju profinjenošću, maštovitošću, virtuoznošću, invencijom i dubokom osjećajnošću.
Tijekom karijere svirala je u najpoznatijim jazz klubovima kao što su Blue Note, Smalls i Dizzy’s Club, te je poduzela niz turneja po SAD-u, Europi i Japanu. Surađivala je s mnogim uglednim jazz glazbenicima kao što su Lewis Nash, Steve Kirby, Kenny Garrett, Clarence Penn, Gene Jackson i Marcus McLaurine. Vodi i vlastite sastave, najčešće trio, a nastupa i solo. Snimila je niz albuma, solo ili s triom. Poznata je glazbena pedagoginja, suutemeljiteljica Sakura Music Schoola u New Yorku.
Na koncertu što će ga održati 25. ožujka u “Lisinskom” predstavit će se sa svojim triom u kojem sviraju kontrabasistica Noriko Ueda i bubnjar Quincy Davis.
Uvrnute harmonije
Što je, prema vašem mišljenju, jazz?
Jazz je umjetnička forma; stvaranje u trenutku, poseban groove i ritam, takav kakav niti jedna druga glazba nema, te dubina harmonija.
Zašto ste odlučili postati jazz glazbenica iako ste na početku učili i izvodili djela klasične glazbe?
Od malena sam bila okružena jazzom. Naime, moji su roditelji bili vlasnici pekare koja je bila smještena u našoj kući u Tokiju. Dok su radili u pozadini se uvijek čula jazz glazba. Jednog ljetnog dana otac mi je dao kasetu sa snimkom Buda Powella u izvedbi skladbe »Straight No Chaser«, bluesa Theloniousa Monka. Predložio mi je da transkribiram njegov solo. S lakoćom sam ga »skinula«. Nakon toga svirala sam poput Buda, ne samo njegove note nego i intonaciju, groove i ostalo.
Kako je došlo do toga da kao mala, dvanaestogodišnja djevojčica počnete nastupati u jazz klubovima?
Otac me vodio u jazz klubove kad god bi se ukazala prilika za nastup. Bio je amaterski trubač tako da smo nastupali zajedno, kao Shirasaki Family Band. Osjećala sam se pomalo neugodno prigodom tih cjelonoćnih druženja sa svim tim odraslim osobama, no uvijek sam se veselila našim kasnim večerama nakon nastupa, ha, ha, ha. Poslije, tijekom sudija u Japanu, nastupala sam u hotelima i klubovima, kad god bih dobila neku ponudu. Puno sam naučila iz tog iskustva.
Tko je bio vaš idol kad ste počeli svirati jazz i zašto?
Bud Powell, Tommy Flanagan i Charlie Parker. Oduševljavala me njihova kreativnost, sposobnost da kroz melodije ispričaju priče i da čvrsto swingaju, kao i njihova strast prema glazbi.
Što vam je najvažnije u interpretacijama?
Stvarajući glazbu volim se osjećati slobodno. Nastojim biti vjerna karakteru svake skladbe, ali i proširivati mogućnosti improvizacije. U svaku skladbu želim duboko uroniti i iz nje izvući najviše što je moguće, naravno zadržavajući njezin karakter. Kod skladanja, pak, najvažnije su mi predivne melodije i pomalo uvrnute harmonije.
Tekstura zvuka
Zašto ste odlučili preseliti u New York?
U jednom trenutku bila sam toliko zauzeta nastupima i i učenjem da više nisam imala vremena za vježbanje sviranja glazbala. Tada sam spoznala da trebam vrijeme samo za sebe, kako bih se mogla usredotočiti samo na glazbu i upoznavanje same sebe. Osim toga, naravno, obuzela me znatiželja. Željela sam iskusiti stvarnu jazz scenu u New Yorku.
Zašto je jazz glazba toliko popularna u Japanu?
Naraštaj mojeg oca odrastao je uz jazz i to u njegovom najpopularnijem razdoblju. Ti su, pak, ljudi nadahnuli mlađi naraštaj ljubitelja glazbe u Japanu. Tamo djeluje puno sjajnih mladih glazbenika, ali imam osjećaj da mlađa jazz publika nije tako brojna. Nije niti u SAD-u. Moramo obrazovati mlađi naraštaj i približiti im jazz kako bismo ga održali na životu.
Zašto volite svirati s Noriko Ueda i Quincyjem Davisom?
Zato što nisu samo vješti instrumentalisti već posjeduju duboko razumijevanje za tradicionalni jazz. Osim toga u njihovom društvu uživam na pozornici i izvan nje. Pomno slušamo jedni druge kako bismo što bolje zajednički stvarali. U postavi klavirskog trija klavir obično igra glavnu ulogu, ali volim da se i oni uključe u spontane komunikacije. Svaku skladbu sagledavam na drukčiji način i kao cjelinu. Da bismo glazbom ispričali priču moramo voditi računa o dinamici, teksturi zvuka, napetosti i opuštenosti. Znam da s njima mogu ostvariti sve to jer su iznimno osjećajne i muzikalne osobe. Zato jedva čekam zagrebački koncert na kojem ćemo se predstaviti groovy izvedbama mainstream jazza u kojima ćemo vijugati i ludo se zabavljati.
(Preuzeto iz Novog lista od 22. ožujka 2015.)
