Bloc Party
Intimacy
(Wichita Records 2008)
Dobra vijest za ovaj osebujni londonski bend glasi da su se izvukli iz hladnoće i matematičke preciznosti preproduciranog drugog albuma. Uvjetno loša je da s Intimacy nisu dosegli vrhunce s briljantnog debija Silent Alarm, jednog od pet najboljih što se tiče novih bendova koji se oslanjaju na stari britanski novi val.
Kele Okereke, taj iznimni vokalist crne kože i “bijelog” robertsmithovskog glasa, kao da je ponovno našao strast u onom što radi, ideje su u glazbenom smislu prilično hrabre i može se slobodno reći da po tome Bloc Party strši iz mora kao jaje jajetu sličnih engleskih bendova, no krucijalna je razlika u odnosu na debi što melodije nisu toliko pamtljive. Tekstovi također – iako je Okereke pojasnio da su vrlo osobni i posljedica prekida ljubavne veze – doimaju se kao prepričavanje maglovitih snova. Možda i zato što je sama njegova seksualnost bila bolno pitanje, s obzirom da je tek nedavno izašao “iz ormara”. No kad je izravan, Okereke riječima reže do kosti.
U “Biko” – koja nema veze s južnoafričkim borcem za slobodu – oplakuje prijatelja koji umire od raka riječima “Was my love not strong enough to bring you back from the dead / If I could eat your cancer I would but I can’t”. Možda je riječ o sasvim nečem drugom, s Okerekeom se nikad ne zna, ali lagana “Biko” je svakako jedna od najpotresnijih pjesama na albumu. Osim agresivnog, kompleksnog singla “Mercury” u uhu ostaje uvodna “Ares”, no taj smo brutalni ritam već negdje čuli jer je instrumentalno kao organskija verzija “Smack My Bitch Up” zaboravljenih Prodigy.
Elektronika je na Intimacy postala ravnopravni partner gitarama, Bloc Party u puno momenata su svojevrsna mješavina Therapy? iz Troublegum faze i indie-elektronike kasnijih uradaka Garbage. I opet, tu je jedna elegična “Signs”, poput lounge remixa neke od nezaboravnih pjesama U2 s Joshua Tree albuma. Bloc Party su dokazali talent, no ostaje dojam da se još razvijaju, da su bomba koja će tek eksplodirati.
