Arctic Monkeys
AM
(Domino Records)
Od klasičnog smušenog britpop izgleda do kokotice i kožnjaka, od Sheffielda, preko oceana do Joshua Tree i Los Angelesa, od instant indie klasika do stadionskih ambicija i otvaranja Olimpijskih igara, Arctic Monkeys preobrazili su se u jedan od najvećih bendova unazad petnaest, dvadeset godina. Sredinom prošlog desetljeća, krajem 2005, plesnim podijima diljem Europe vrtila se “I Bet You Look Good on the Dancefloor”.
Nakon Libertinesa, još jedna generacija dobila je svoje heroje. Svakim su albumom mijenjali smjer u kojem se kreću, što je većinu fanova živciralo. Konačni rezultat?
Oštre gitare i dinamični bubanj zamijenili su plesnim, senzualnim grooveovima i mjestimice sugestivnim, mjestimice snažnim, bazičnim rifovima. Što to znači? To znači da je “AM” od debut albuma vjerojatno najzaokruženiji album Arctic Monkeysa.
Od minimalizma (i očitog miga Black Keysima) na “Do I Wanna Know?”, preko masivnih bubnjeva i gotovo pa apsurdne pretjerivanja na “R U Mine?”, do (koliko god ovo banalno zvučalo) seksi bas linije na “Why’d You Only Ever Call Me When You’re High?”, snene i lelujave “No.1 Party Anthem” i falsetto refrena na “Knee Socks”, ploča šara širokim spektrom zvukova i nema mnogo praznog hoda.
Bend kao da je odlučio napraviti album čije se pjesme neće vrtjeti isključivo na kojekakvim best of indie tulumima. To mu je i pošlo za rukom. Njihov vas izgled i stav može nervirati, ali “AM” je njihov najambiciozniji i najzreliji uradak do sad. Mudrome dosta.
