Baden-Baden
La Drogue
(Self-released, 2016.)
Tri godine je previše diskografske pauze za mladi bend čiji je prvi EP (i jedini objavljeni materijal) pokupio same pohvale i čiji u live nastupi bili predmeti lauda. Baden-Baden, bend koji je manje ili više bio nasljednik zagrebačkih underground prvoboraca sredine prošlog desetljeća (barem po pitanju kulerstva, ako ne zbog glazbenog izričaja), Heroine, bili su glavni piromani zagrebačke nove scene.
Pitki pop temeljen na electro-industrialu, krautrocku i garažnom rokenrolu zvuči kao suluda kombinacija, ali njima je nekako polazilo za rukom sastaviti taj neobični kolaž zvukova.
Godinu i pol nakon hvaljenog “Baden-Baden” EP-a već je nastupilo zasićenje s jedno te istim materijalom. Usto, nekoliko izmjena članova stvorilo je dojam kao da je raspad benda tek pitanje vremena, no momci su se pregrupirali. Snimili su spot za “Of Fear”, poprilično jednostavnu i repetitivnu kompoziciju nošenu klavijaturama i dobrim pratećim vokalima i u konačnici (nakon fenomenalnog spota za vrlo dobru “Drowning in Pussea” koju krase zarazne klavijature i odličan refren) izbacili “La Drogue”, album koji se snimao u Kramasoniku kod sad već općepoznatog Hrvoja Nikšića tijekom 2014. i 2015.
Misteriozno su izostavljene neke prijašnje uspješnice poput “Lucille”, a dodane neke sasvim nenadahnute pjesme poput “Black Pillow” (na čije su tijelo prije pjevali “Padeže” Zorice Junior pa je sve skupa nekako bilo simpatičnije); rezultat je svejedno dosta dobar, a vjerojatno bi bio i bolji da su očekivanja bila manja. Preslušavajući ovih deset pjesama pratio me osjećaj da momcima nedostaje vizija, koncept, nazovite to kako želite. EP, koliko god da je očito ograničeniji po pitanju minutaže, bio je mnogo promišljeniji i produkcijski na višoj razini.
“La Drogue” je jednostavno dulje trebao ostati u inkubatoru, ovako je ispao mjestimice kaotičan s nekoliko viškova. Temelj je i dalje isti, možda ima više fokusa na gitari (što je nekako očekivano dolaskom Borne Maksana), što fenomenalno dolazi do izričaja na pjesmi “Kafir”. Nose je repetitivan, teški gitarski refren, pomalo uznemirujući “laj-laj-laj-laj-laj” falsetto dionice, slično u kao pankerskoj, očito bržoj „Kada dođe nije tu“. Zadnje dvije, “NTSP” (obrada) i “La Drogue”, predstavljaju nam Badene u elektronskom, više krautrock smjeru. “NTSP” je electro-pop kompozicija ispresijecana Maksanovom bučnom gitarom i krnjim francuskim vokala Hrvoja Malića, a “La Drogue” je psihodelična, gotovo šamanska kompozicija koja je nekakav logični nastavak “It’s You”, možda najinteligentnije kompozicije prijašnjeg EP-a.
“La Drogue” daleko je od savršenog albuma, zapravo na neki način više funkcionira kao podsjetnik talenta i potencijala koji ovaj kolektiv posjeduje. Bitno je da priča na ostane na potencijalu i dobrom, ali svejedno suviše surovom materijalu. Vrijeme će pokazati hoće li se Baden-Baden dovesti u red ili će ostati momci koji su obećavali, tek jedna od mnogih priča zagrebačkog kulturnog podzemlja.
