Parquet Courts
Human Performance
(Rough Trade Records, 2016.)
Bruklinški kvartet teksaških korijena Parquet Courts jedna je od rijetkih doista interesantnih pojava u moru dosade koje je poznato pod imenom “suvremeni indie-rock”. Tome je tako, u stvari, već neko vrijeme, još od kada su se 2011. pojavili na sceni s debitantskom kazetom “American Specialties” na kojoj su svirali nešto što je kritičar Fred Thomas svojevremeno opisao kao “Americana punk”.
Ali već na sljedećem albumu “Light Up Gold” (2013.) Parquet Courts počeli su prilagođavati svoj izraz u to vrijeme još uvijek relativno novom okruženju – iz pjesama koje su se na njemu nalazila sramežljivo je izbijao metropolitanski, njujorški senzibilitet, i to na način koji je jasno (i očekivano) ali uzbudljivo signalizirao u smjeru albuma bendova kao što su Velvet Underground i Television.
Dva EP-a i tri albuma kasnije, proces započet na “Light Up Gold” uspješno je priveden svome kraju. Album “Human Performance”, objavljen ove godine za čuveni engleski Rough Trade, tako je najzrelije, najpročišćenije i emocionalno najmanje rezervirano izdanje koje su Parquet Courts objavili otkako su prije šest godina počeli vježbati u nekoj bruklinškoj garaži. Iako to vjerojatno nije prvo što bi slušatelju moglo pasti na pamet nakon što posluša prvu pjesmu na albumu – stvar “Dust” koja govori o tome kako je prašina posvuda. Međutim, već iduće dvije pjesme – “Human Performance” i “Outside” – otvaraju emocionalni tematski teren na (neironičan) način koji ovom bendu do sada teško da je bio prihvatljiv.
Sredina album rezervirana je za nešto manje konvencionalne tipove glazbenog oblikovanja, za set pjesama u kojima su razmatranja o plusovima i minusima gradskog života isprepliću s ljubavnim brigama i jadima. Posebno je interesantna posljednja dionica albuma u kojoj su dvama frenetičnim punk komadima (“Two Dead Cops” i “Pathos Prairie”) suprotstavljene pjesme “It’s Gonna Happen” i “Already Dead” koje zvuče kao nešto što je Lou Reed mogao napisati u drugoj polovini osamdesetih.
U pitanju je par pjesama koji na neki način opisuje granice jednog više ne tako uskog stilskog dijapazona kojim se Parquet Courts danas kreću bez posebnih poteškoća. I trenutno ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg se one u budućnosti ne bi nastavile širiti i dalje.
