Ben Folds & Nick Hornby
Lonely Avenue
(Nonesuch / Dancing Bear)
Nick Hornby je više od dobrog pisca, on je neka vrsta glasnogovornika srednje generacije muškaraca kojima se život giba između ljubavi, glazbe i, hm, nogometa. Dakle, većine urbanih, malo više ili manje obrazovanih. Ben Folds je cijenjeni američki kantautor i multinstrumentalist sličnih godina i afiniteta kao Hornby. Ideja da se Hornby okuša u pisanju riječi koje će Folds uglazbiti je svakako intrigantna.
Naziv Lonely Avenue podsjeća na Mermaid Avenue, jedan drugi album u kojem su band Wilco i Billy Bragg u ruke dobili neuglazbljene pjesme Woodiea Guthriea. Predložak je bio izvanredan, a glazbenici su ga otpjevali i odsvirali strasno, s razumijevanjem, oblačeći ga u logično alt. country ruho.
Ovdje su intencije zapravo slične, pjesma “Doc Pomus” o slavnom blues autoru mnogih standarada bazirana je na biografiji “Lonely Avenue”, a u ostatku Hornby se ovdje ukazao, ne baš kao moderni angažirani Guthrie, ali kao pronicljiv i duhovit autor priča iz života svakako da. Sad, je li Ben Folds svojim klavirskim popom s natruhama college rocka i snažnim utjecajem 70-ih godina (Randy Newman, Harry Nilsson), odradio posao za pamćenje, to je drugo pitanje.
Kao Wilco i Bragg nije, no ima na ovom albumu izvanserijskih pjesama, ali i promašaja. Ben Folds je najbolji kad uspijeva uvjeriti slušatelja da je iskren i emotivan kao u “Password” ili “Levi Johnston’s Blues” i tu je spomenuta patina sedamdesetih samo plus. No kad, kao u zaključnoj lirski saharinskoj “Belinda”, postane glazbeno sladunjav i melodramatičan pa podsjeti na “If You Leave Me Now” grupe Chicago, ostaje pitanje nisu li se za zagrijavanje Hornby i Ben Folds ipak trebali zaustaviti na EP-u od 5, 6 pjesma. Zbrojeno i oduzeto, u prosjeku ovo je obećavajući pokušaj.
