Diarrhea Planet
Aliens in the Outfield EP
(Infinity Cat, 2014.)
Diarrhea Planet je, pročitao sam negdje u bespućima interneta, ili najbolje ili najgore ime za bend, ovisno o zrelosti. Bilo kako bilo, nekima je upao u slušni kanal 2011. (iako im je EP “Aloha” već prikupio mali broj sljedbenika već 2009.) svojim debitantskim albumom “Loose Jewels” na kojem smo naišli na zanimljivu kombinaciju pitkog punka, gitarističkih bravura, grubih vokala i briljantnih refrena.
Sljedeći je album (“I’m Rich Beyond Your Wildest Dreams” iz 2013.) tu formulu odveo ad absurdum, što će reći da je cijela priča zvučala još bolje.
Četiri gitare čije dionice zvuče kao da su na steroidima posramile bi Eddieja Van Halena i generacijske mu kolege, ali za razliku od cijelog tog rokenrol cirkusa ove solaže i ovo shreddanje je odlično uklopljeno u punk pjesme čiji su refreni idealni za pijano zborsko pjevanje. Diarrhea Planet nikako nije bend za stadione, ali ih se komotno može zamisliti kako sviraju u nečijem podrumu okruženi znojnom i pivom zalivenom publikom.
Novi uradak, EP “Aliens in the Outfield” zaokret je nešto čišćim i mekšim pjesmama (pjesma “Kids” s prošlog albuma nam je nagovijestila mogućnost takvog zaokreta), što ne znači da su sasvim, ili gotovo imalo, izašli iz dosadašnjih okvira. Kako inače objasniti stihove poput:”though I could never be a nice guy/I’d probably be a twenty times a night guy“? Prva pjesma, “Heat Wave”, bez okolišanja udara u glavu. Započinju klasičnim pankerskim rifovljem podebljanim zaraznim gitarskim feelovima, ubrzo upadaju u sladunjavi pop punk break samo kako bi se vratio gitarističkoj pirotehnici.
“Bamboo Curtain” svojom konstrukcijom i bek vokalima podsjeća na najbolje dane Weezera, dok je “Spooners” kombinacija njihovog prijašnjeg izričaja s nešto razrađenijim aranžmanom. Da ne znate o kojem je albumu riječ bi za uvod završne pjesme “Peg Daddy” rekli da se radi o Explosions in the Sky zbog melankoličnih razlomljenih akorda, kasniji razvoj pjesme više podsjeća na moderni shoegaze, a outro pak sve vraća u gabarite njihovog hibrida punka i dekadentnog rokenrola.
Moglo bi se reći da su na ovih pet pjesama omekšali, ali Diarrhea Planet i dalje rade ono što već pola desetljeća rade – izbacuju odlične i urnebesno zabavne pjesme za generaciju koja još nije sasvim spremna hrvati se sa “stvarnim svijetom”.
