Fuzz
II
(In the Red Record, 2015.)
Neobično je kad Ty Segall ne izbaci barem dva glazbena izdanja unutar godinu dana. Početkom 2015. izbacio je meki, blago psihodelični EP, “Mr. Face” pa nije bilo preveliko iznenađenje kad se pročulo da će Fuzz, žestoki psihodelični garažni rock sastav koji su osnovali gitarist Charlie Mootheart i Ty (na basu je ovaj put Chad Ubovich iz Meatbodiesa) izbaciti drugi album.
I to dvostruki. Možda je redundantno napisati kako je format dvostrukog albuma krajnje zahtjevan, čak i hiperproduktivnim skladateljima poput Tya.
Rezultat je sljedeći: iznimno dobar album koji bi bio fenomenalan da je deset-petnaest minuta kraći. Drugi album jednostavno nazvan “II” ne donosi nikakve bitne promjene u odnosu na debitantsko izdanje, što je u slučaju Fuzza sasvim dobra odluka.
Ty Segall radi najbolje ono na čemu je garažni rok uostalom i baziran, reinterpretaciji utjecaja, u ovom slučaju ponajviše Hendrixa, Black Sabbatha (tj. generalno proto-metala) te nešto psihodeličnijih (i ništa mekških) zvukova. Rezultat je sonična epopeja moćnih rifova (“Rat Race” i najgaražnija, “Red Flag” najbolji primjeri toga), divljačkog bubnjanja i pomalo pretjeranih (ali odličnih) solaža.
Za razliku od Tyevih uobičajenih glazbenih uradaka, muzika koju radi s Fuzzom zahtjeva nešto intenzivnije slušanje kako bi se zaista cijenio trud uložen u građenje pjesama. Naime, pjesme se toliko dobro nastavljaju jedna na drugu da je potrebno više preslušavanja ploča kako bi se zaista cijenio trud uložen u nijansiranje i strukturiranje albuma, pritom ne mislim da su pjesme repetitivne, nego jednostavno tvore čvrst kontinuitet.
Iznenađenje stupa pred sam kraj albuma, predzadnja “Silent Sits the Dust Bowl” sa svojim melankoličnim intermezzom kojeg isprepliće predivna gudačka orkestracija samo kako bi sve opet eksplodiralo s distorziranim gitarama, dok zadnja, trinaestominutna “II” je nevjerojatan jam koji lebdi nad suludim, psihodeličnim krajolicima.
Novi album Fuzza je odličan, demonstrira da su i Ty i Charlie i dalje sila na koju treba računati, a jedina zamjerka zaista ostaje duljina tj. nedostatak mjere u ponekim pjesmama. I dalje jedan od vrhunaca suvremenog garažnog roka. I dalje slušati najglasnije.
