Imelda May
Life. Love. Flesh. Blood
(Universal, 2017)
Rođena u Dublinu, Imelda May neobičan je fenomen – pjevačica rockabillyja s jazz afinitetima, ali i svim drugim opcijama koje se otvaraju ovisno o potrebi. No, sudeći po sadržaju ovogodišnjeg albuma Life. Love. Flesh. Blood. čini se da je vrijeme fascinacije Geneom Vincentom definitivno prošlo.
Njezino peto ostvarenje puno je profinjenih – i očito proživljenih – country rock pjesama u sporom i srednjem tempu, katkad s blagom crtom bluesa ili kapljicom jazza (“How Bad Can a Good Girl Be”), negdje na razmeđi kd. lang, Neko Case i umjerenijih Pretendersa. I imidž je sada tome prilagođen: na crno bijeloj fotografiji na ovitku May djeluje sjetno i senzualno u isti mah, promatrajući zamišljeno u daljinu.
Raskošna produkcija s mnogo jeke djelo je T Bone Burnetta, a rezignirani ton mnogih skladbi do određene mjere upućuje na klasičan break-up album, nastao kao kreativna posljedice prekida svih veza s osobnim i profesionalnim partnerom, gitaristom Darrelom Highamom.
U temi “Black Tears” gostuje Jeff Beck, u soul/gospel/blues baladi “When It’s My Time” pojavljuje se Jools Holland, pa je time zaokružena – ili tek otvorena – priča o novoj, old-school fazi jedne od darovitijih suvremenih irskih pjevačica.
Ako album ima mana, to je njegova klišejizirana, posve neoriginalna, pomalo generički istkana osnova. No većina pjesama vješto je napisana, a izvedba (kojoj su pridonijeli i kalibri poput gitarista Marca Ribota) natopljena elegancijom i emotivnošću. Stilizirani retro do srži, ali pristojne kakvoće.
