Jack White
Fear of the Dawn
(Third Man Records, 2022)
Jack White nikada nije odisao relaksiranom mirnoćom. Upravo suprotno, još od prvih taktova debija White Stripesa, na isteku prošlog stoljeća, bilo je jasno da će svijet underground rocka, a dijelom i mainstreama dobiti figuru sposobnu vlastite neuroze pretočiti u prepoznatljiv iskaz.
U idućim etapama karijere koja je godinama dobivala sve više različitih ogranaka (u obliku usputnih supergrupa The Raconteurs i Dead Weather, te u pokretanju diskografske etikete Third Man Records) Whiteova pankerska agresivnost miješala se s estetikom klasičnog rocka, folka i neke vrste metalne buke na rubu eksperimenta.
Njegov novi album Fear Of The Dawn (prvi od najmanje dva najavljena ovogodišnja Whiteova ostvarenja) više nije na rubu eksperimenta, nego u njegovu epicentru. To dakako ne mora biti loša stvar per se, no eksperimenti u rock and rollu često (pro)padaju pod teretom upitne izvedbe, manjka kontrole kvalitete ili pak nabujalnog autorovog ega. Fear Of The Dawn slikovit je i gotovo školski primjer hipertrofirane kaotične zbrke koja funkcionira samo u fragmentima. Svi koji očekuju bilo kakvu vrstu standardnih rock pjesama mogu odmah produžiti dalje, ili pričekati idući Whiteov album Entering Heaven Alive koji je najavljen za srpanj i koji će, ako je suditi prema vrlo dobrom prvom singlu “Love Is Selfish”, biti mnogo artikuliraniji u zvuku i izvedbi.
Zasad imamo Fear of The Dawn, u kojemu se White nije želio zamarati klasičnom pop-strukturom: jednostavno je otpustio sve kočnice, pa će čak i konciznije pjesme poput “What’s The Trick?” (dakle, koje se najviše naslanjaju na tradiciju White Stripesa) više zazvučati kao rutinska vježba iz mehaničkog nizanja eksplozivnih rifova nego kao moderni, pamtljivi rock and roll. Ipak, i to je posve korektno usporedi li se s naslovnom pjesmom kojoj su dodani ekstra-slojevi vrištećih postpsihodeličnih tekstura. Čini je skladateljsko umijeće pokleknulo pod imperativom bizarnih studijskih i tehnoloških efekata.
U takvom, naglašeno nekonvencionalnom kontekstu, “Hi-De-Ho” čini se gotovo intrigantnom: nakon (pretjerano) produljenog uvoda, pjesma počinje semplom skladbe Caba Callowaya “Hi De Ho Man”, da bi se kasnije u filmično strukturiranoj drami priključio gostujući reper Q-Tip (iz skupine A Tribe Called Quest), zaokružujući jednu od najčudnijih pjesama u Whiteovu repertoaru.
“Shedding My Velvet” vjerojatno je najbolja skladba ovdje, ne samo zato što je pomahnitali autor u njezine tri i pol minute uspio zadržati fokus i kontrolu, već i stoga što je slušatelj napokon suočen s kakvim takvim melodijskim rješenjima. U preostalom dijelu albuma to uz rijetke i beznačajne iznimke nije slučaj, pa se Fear Of The Dawn doima kao izobličeni komad digitaliziranog industrijskog funk-rocka, kao kad biste pomiješali Zeppeline i Princea i smjesu provukli kroz brutalnu, “živčanu” elektroniku. Uneasy listening? I više od toga: na rubu slušljivog.
