The Dead Weather – Horehound

The Dead Weather
Horehound
(XL recordings / Dallas)

Po načinu kako svaki dio kreativnog procesa drži pod kontrolom, kako ekspresno snima albume, ali i po uočljivoj pozi istinske rock zvijezde, Jack White prije odaje dojam genija-egocentrika i diktatora u studiju, negoli rockera koji će, između ostalog, biti upamćen po vrlo uspjelim suradnjama sa širim krugom kolega u supergrupama. Poslije matičnih The White Stripes koji su vrst obiteljskog posla s obzirom da mu je Meg White bila žena u vrijeme rađanja benda, Jack kao da se malo zasitio minimalizma, skupio svirački potkovanu ekipu i oformio The Raconteurs. Unatoč tome što je unutra još jedna autorski jaka glava Brendan Benson, čini se i po prošlogodišnjem izvrsnom drugom zajedničkom albumu, da se kao autorski par slažu izvanredno.

U Dead Weather, novoj super grupi Jack White je pristao da ode još malo više u drugi plan. Autorski i doslovno. Autorski jer su većinu materijala smislili pjevačica Alison Mosshart i gitarist-klavijaturist Dean Fertita, inače prateći glazbenik na turnejama Queens Of The Stone Age i Raconteursa, a doslovno jer je White sjeo u pozadinu za bubnjeve.

Kao i kod njegovog unikatnog baratanja gitarom u već dobro prežvakanim glazbenim formama, i udaranje palicama kreće se po utabanim stazama, ali su dionice složenije, tekstura sviranja je zgusnutija, pa će i Dead Weather zvučati ritmički agresivnije i izazovnije od uobičajenog redefiniranja bluesa, žanra u kojem je ova super-grupa pretežito utemeljena. Horehound plod je dugih sessiona u Whiteovim Third Man studijima, neobavezno vježbanje i upoznavanje iskusnih glazbenika polako se oblikovalo u konkretne pjesme. Alison Mosshart jedna je od “najopasnijih” rock žena na sceni. Njen duhanom nagriženi glas i stav “nisam ničija slatkica” fino se stapa u glazbeno okruženje.

Nije lako riječima objasniti zašto, ali to okruženje bluesa u uvodu (“60 Feet Tall” i “I Cut Like A Buffalo” zasićena retro zvukom klavijatura) zvuči zlokobno i tmurno poput neba koje će za koji čas istresti tešku kišu, za razliku od The White Stripes bluesa, gotovo uvijek popunjenog elementima s pozitivističkim učinkom. Kad su dobri, Dead Weather su pakleno vrući i oštri poput žileta. Jedina obrada na albumu podupire taj dojam, Dylanova “New Pony”, u originalu je fini, bogato orkestrirani country, White, Mosshart i društvo od nje učinili su “čudovište” zeppelinovskog tipa i inače dvosmislenoj pjesmi s uvodnim stihovima “Once I had a pony, her name was Lucifer…” dali prostora za nove interpretacije.

No s druge strane Mosshartova i blues (ovdje dobrano zamućen s garažnim rockom i punk sirovošću) nisu u odnosu kao riba i voda, u dijelovima gdje buka dominira nauštrb melodije, njen glas jednostavno ne podržava atmosferu. Njeni su dosezi ovdje dojmljivi, ali se teško oteti dojmu da joj mnogo bolje pristaje minimalistička indie atmosfera njenih matičnih Killsa, gdje joj je pratnja tek gitarski rif i “naivna” ritam mašina. Možda je irelevantno i “ki bi da bi” to uopće spominjati, no da su Jack White i ekipa u studio sa sobom poveli, recimo, jednu Lucindu Williams, to bi bilo nešto.

Da rezimiramo, Horehound je (samo) djelomično izvrstan album, bogati mozaik u kojem svi kamenčići ne sjedaju idealno.