Jake Bugg
Shangri La
(Mercury/Island)
Najveću opasnost zgođušnom Jakeu Buggu predstavljaju njuške u odijelima koje “znaju što je najbolje za njegovu karijeru”. Album prvijenac bio je i više nego solidan (izvrstan ako u obzir uzmemo da momak nije ni dvadeset godina imao).
Ruku na srce, stvari nije komponirao niti pisao sam, tako da sve priče o njegovoj genijalnosti (Bob Dylan ove generacije, kako da ne) padaju donekle u vodu. Donekle.
Ako ništa, momak ima fantastičan glas. I u čemu je problem s drugom pločom?
Sniman u Malibuu kod Ricka Rubina, “Shangri La” (naslov dolazi od imena studia, da ne bi pomislili kako se album bavi nečim duhovnim ili kojekakvim locusom amoenusom) je bolno osrednje ostvarenje koje pretendira (ali ostaje na pretendiranju) na nešto žešće zvukove i povremeno poseže za ranim zvukom Arctic Monkeysa.
Prve dvije pjesme evociraju Dylanove meketanje i zapravo su solidne (iako grozno generične), dok je “What Doesn’t Kill You” besramno posezanje za zvukom prvog albuma Monkeysa koje ostavlja gorak okus u ustima.
Jedine pjesme na albumu koje zrače iskrenošću su “Me and You” i “All Your Reasons”. Možda je stvar u tome da je Jake tu stvari pisao sam. Ako je tako, možda bi momak trebao odbiti pomoć svih tih velikodušnih ljudi koji znaju što je najbolje za njega. Ovako će samo proizvoditi osrednje albume koji lako sjedaju za uho. Dobro će se prodavati. NME će ih hvaliti. Nitko ih neće pamtiti.
