Ryley Walker
Deafman Glance
(Dead Oceans, 2018)
Walker je iznimno kompleksan gitarist, sposoban autor (te solidan pjevač), ponikao na čikaškoj glazbenoj pozornici. Rođen 1989. u Rockfordu, u Illinoisu, od samih početaka privukao je pažnju kritike kao jedan od najuvjerljivijih sljedbenika britanske tradicije konca šezdesetih – one tradicije koja je izgrađena od elemenata folka, psihodelije, moderne akustične glazbe i jazza.
Bert Jansch, John Martyn, Roy Harper i Van Morrison najčešće se navode kao ključni utjecaji – uz dodatak Tima Buckleya kao američke kantautorske iznimke, poglavito na drugom (i možda najboljem) albumu Primrose Green. Drugu stranu Walkerovih estetskih principa valja tražiti u onome što se označava terminom „american primitive guitar“. Riječ je o gitarističkom stilu koji po uzoru na slične postupke preuzete iz slikarstva u prvi plan postavlja emotivnost, i instinkt.
Na novom, četvrtom izdanju Deafman Glance Walker čini otklon od korijenskih jazz-folk sinteza u korist suvremenih postupaka, a rezultat je vjerojatno najhermetičnije ostvarenje u karijeri. U većini skladbi pokazao je novu vrstu ambicije, dajući aranžmanima „nazubljenu“, eksperimentalnu oštricu, s tek djelomičnim bljeskovima melodioznosti i nekadašnje topline.
Walker se još jednom predstavio kao naglašeno eklektičan glazbenik, koji premošćuje žanrovske i druge granice, ugrađujući u cjelinu elemente čikaškog post rocka, kantautorskog pisma, progresivnog folka i jazza – no ovoga puta, riječ je o slobodnijim, agresivnijim (i manje discipliniranim) jazz formama.
„Telluride Speed“ jedna je od rijetkih pjesama koje evociraju pastoralnost nekadašnjih radova, a slušajući album u cjelini, može se pretpostaviti kako Deafman Glance predskazuje novu, pustolovniju i još ambiciozniju stvaralačku etapu u ne osobito razvikanoj, ali svejedno impresivnoj karijeri.
