James Blunt
Some Kind of Trouble
(Custard Records / Dancing Bear)
Glas usplahirane curice ne priliči bivšem časniku britanske vojske, ali to je jedna od malih životnih ironija: čovjek svojedobno ubačen u pakao Kosova bogatstvo je zgrnuo upravo na nježnim uspavankama poput “You’re Beautiful” – globalnog hita (s prvijenca Back To Bedlam) koji je toliko dojadio ljudima da su ga čitatelji novine The Sun proglasili “najiritantnijom pjesmom svih vremena”.
Na drugom albumu All The Lost Souls formula se nije promijenila: Blunt je beznadni romantik u duši i tijelu koji piše isto takve pjesme, a kritika se natječe u količini brutalnosti svaki puta kad se spomene njegovo ime. No oni koje Blunt, zajedno s katkada uistinu iritantnim vokalom tjera u očaj, lako previđaju činjenicu da čovjek posjeduje stanoviti dar za pisanje zaraznih pop pjesama, poput vrlo dobre “1973”, s kojom je nastavio pohode na top ljestvice.
Treće poglavlje jedva da donosi išta nova, iako je Blunt u promotivnim intervjuima obećavao kako više neće pisati “tužne pjesme o jadnom starom sebi”. No to je kao kada bi Sepultura obećala da će od sljedećeg albuma početi skladati nježne klavirske balade. Blunt ostaje Blunt; zaljubljeni romatnik s naramkom dopadljivih klišeja i melodijama izvučenih iz soft-rock repertoara ranih sedamdesetih – Bee Gees pjevaju Cata Stevensa ili benda America, osim što su Stevens, a djelomice i America, u svojim zlatnim danima ipak raspolagali s boljim pjesmama. No ni ove nisu toliko katastrofalne, a u prosjeku su ipak u bodrijem tempu u usporedbi s prethodne dvije ploče: “These Are The Words” je mlađa sestra spomenute “1973”, uvodna “Stay The Night” neodoljivo “vuče” na bržu varijantu (sada već vremešnog) hita “Torn” Natalie Imbruglie, a finale “Turn Me On” zvuči gotovo agresivno. “Dangerous” i “I’ll Be Your Man” pocupkujući su dokazi da u njemu ipak ima nešto života, a ostatak se, poput “Best Laid Plans” ipak drže provjerenije formule koja uključuje široke srceparajuće refrene pune, ehm, dobrih namjera i propalih planova za sretnu budućnost.
U jednoj od pjesama on tužno zaziva njeno ime, a druga je tipično naslovljena “Heart Of Gold” iako ona nema veze s istoimenim ultra-soft klasikom starog Neila Younga. No u autorskom i aranžmanskom smislu ta pjesma, kao ni barem polovica albuma, sigurno nije najbezveznija stvar koju u ovo sumorno doba možete čuti na mainstream radio stanicama.
