Jeff Buckley
You And I
(Sony, 2016.)
Trajan utjecaj Jeffa Buckleya, vlasnika albuma Grace kao jednog od ključnih kantautorskih radova 90-ih, generira neprekidno posthumno otvaranje arhive, u pravilu pod pokroviteljstvom njegove majke, Mary Guibert.
Osim mnogobrojnih koncertnih snimaka, razasutih u formi albuma i EP-a, valja se podsjetiti na dvostruko izdanje Sketches For My Sweetheart The Drunk koje treba iščitavati kao skicoidni temelj onoga što bi se (da nije bilo tragedije) prije ili poslije pretvorilo u njegov drugi pravi studijski projekt.
No danas, gotovo dva desetljeća nakon smrti, etiketa Sony objavljuje još jednu kolekciju Buckleyevih skica, ali s jednom kronološkom, a time i vrijednosnom razlikom: You And I sadrži rane snimke (njih ukupno deset) koje više nagovještavaju nego potvrđuju raskoš njegovog talenta. Premda je nesumnjivo bio sposoban skladatelj, najvažnija vrijednost skučene Buckleyeve ostavštine ne izvire – barem ne u presudnoj mjeri – iz samog autorskog rukopisa (na tom području Tim Buckley pokazao je mnogo više).
Ono po čemu svi pamte Jeffa njegova je vokalna sugestivnost. Riječ je očito o krajnje izražajnom pjevaču koji je u vlastitom vokalu odmah prepoznao najvažniji instrument i o izvođaču impresivnog emocionalnog ranga – bez obzira pjeva li vlastite ili tuđe skladbe. Izvodeći klasike drugih autora oblikovao je vlastitu izvođačku estetiku. I upravo o toj činjenici, o tom početnom sazrijevanju, više nego o bilo čime drugome, svjedoči novi album. Osam reinterpretacija i dvije autorske skladbe snimljene su u veljači 1993., nedugo nakon što je Buckley potpisao diskografski ugovor s kućom Columbia Records.
You And I uključuje niz pjesama – pretežno tuđih – koje su Jeffu Buckleyu poslužile kao svojevrsno polazište iz kojeg su postupno nastajale ideje za album Grace. O tome govori i producent Steve Berkowitz koji je i zaslužan za potpisivanje ugovora s Columbijom. “Slušajući ove izvedbe, odmah postaje jasno (ne samo) o kojoj količini talenta i pjevačke sposobnosti je ovdje riječ, nego i koliko je glazbene povijesti utkano u Buckleyevu podsvijest” rekao je tim povodom Berkowitz za američki Rolling Stone. O tome još slikovitije govori odabir pjesama: Dylanov klasik “Just Like A Woman”, koji otvara album, dobio je u njegovoj izvedbi primjereno meditativan i melankoličan tretman.
No, “Everyday People” iz repertoara grupe Sly & The Family Stone, prošao je korjenitiju transformaciju, donekle u tempu, mnogo više u vrsti ugođaja: u Buckleyevoj reinterpretaciji koja je – kao i sve ostale – u aranžmanskom smislu svedena na gitaru i glas – ta se pjesma iz poletne, sunčane himne pretvara u donekle introspektivnu vokalnu vježbu.
Album You And I otkriva i Buckleyeve klasične rock i blues afinitete: primjer prvoga je “Night Flight”, razmjerno malo znana pjesma s albuma Physical Graffitti Led Zeppelina, koja, međutim, ovdje nije dobacila više od prosjeka. Vjerojatno zato jer ju je u bilo kojoj izvedbi nemoguće i zamisliti bez aranžmana s punim sastavom i ritam sekcijom. Primjer druge, blueserske strane rane Buckleyeve umjetničke osobnosti je standard “Poor Boy Long Way From Home”, preuzet iz repertoara delta blues pionira Bookera ‘Bukke’ Whitea. On mnogo više ilustrira Jeffovu interpretativnu vještinu, i snalaženje u gotovo svim segmentima i žanrovima iz povijesti popularne glazbe. Konačan argument tome u prilog dva su anglofilska odabira, oba iz opusa Smithsa: “The Boy With The Thorn In His Side” i zaključna “I Know It’s Over”.
Sadržaj albuma You And I treba se promatrati u svjetlu činjenice da je samo nekoliko mjeseci poslije Buckley snimio Grace. Naslovna pjesma tog kultnog ostvarenja ovdje je uključena u svojoj ogoljenoj, demo formi. A ona je, uz “Dream Of You & I” (koja je ovdje tek skica za pjesmu), izolirani primjer Buckleyevih autorskih pokušaja.
No, gledajući unatrag, zapanjujuće je kojom je brzinom, već u toj ranoj stvaralačkoj fazi, sazrijevao njegov talent. Samo nekoliko mjeseci poslije, na albumu Grace, Jeff Buckley upisao se u društvo svjetske kantautorske elite i onda, usred snimanja drugog albuma, tragično preminuo.
Zanimanje koje danas, toliko godina nakon smrti pobuđuje album You and I samo je još jedna potvrda vitalnosti njegove ostavštine. No istovremeno, riječ je djelu pretežno dokumentarističke, a ne toliko estetske vrijednosti.
