Los Lobos
Tin Can Trust
(Shout Factory!)
Sve je tako isto, i sve je tako različito. Teško je naći drugačije riječi za opisati novi uradak dugovječnog benda iz Istočnog Los Angelesa. I na ovom Los Lobos nisu zaboravili svoje korijene i snimili dva “narodnjaka” , elegantnu cumbiju “Yo Canto” i besramni norterno s harmonikom i podvikivanjem “Mujer Ingrata”.
I dalje svoju unikatnu glazbenu melankoliju u lakšim pjesmama miješaju s glazbom uz koju su odrasli, soulom i bluesom. I rade to bez kompromisa ili dodvoravanja širokim ukusima. Na posljednjih nekoliko albuma sve je u nijansama.
Uvodna, možda i najupečatljivija “Burn It Down” bilježi rijetko gostovanje ženskog vokala, o Susan Tedeschi je riječ. Ona daje alt. country prizvuk jednoj u bazi blues pjesmi s naglašeno tvrdim basom, no ispod površine kroz tonove mandoline dalo bi se razaznati i prizvuka R.E.M.-a iz njihove “Losing My Religion” faze, ali i Neila Younga kad se pod kraj razuzda fuzirana gitara.
Los Lobos su kroz karijeru bili kao spužva, upijali sve, dodavali i oduzimali da bi stvorili jedan eklektični i istovremeno unikatni izričaj. I zato se ne treba čuditi kad se u baladi kao što je “Jupiter Of The Moon” u jednom trenutku u nervoznom gitarskom solu čuje jazz, a trenutak kasnije žustri barski rock, pa onda tradicionalna meksička glazba pa klasični rock 70-ih obrade “West LA Fadeaway” Grateful Deada. To su Los Lobos.
Tin Can Trust, baš kao i odlični Town And The City prije njega, ne zvuči veselo, iz svakog tona, isključujući pjesame na španjolskom narodnog štiha, izvire teška sjeta iako je apstraktnu liriku riječi teško direktno povezati s takvom atmosferom. Ne smeta, melankolija ovoj jednostavnoj, ali finoj zaokruženoj cjelini daje patinu elegancije.
