Robin Thicke
Something Else
(Star Trak / Interscope, 2008)
Čini se da je s trećim albumom za Robina Thickea posrijedi stvarno nešto sasvim drugo: već u prvom tjednu debitirao je na trećem mjestu Billoboardove ljestvice 200 najprodavanijih.
Nakon solidnog The Evolution of Robin Thicke i najavne turneje, jednostavno je ušao u studio i nastavio snimanje. Rezultati su zanimljivi: čini se da je sluh rijetko nagrađen ovako dobrim zvukom u suvremenoj američkoj R&B i soul glazbi.
Objavljen za etiketu Star Trak (koju su pokrenuli svojedobno The Neptunes), produkciju albuma koju supotpisuju Thicke i Pro J, krasi raznovrsnost i umješnost aranžiranja starih utjecaja, prepoznatljivih tema i jedinstvenih zvukova. Mješavini pomažu pažljivo posloženi instrumenti u pratnji, introspektivni tekstovi i precizno odmjereni vokalni aranžmani, ali i zanimljivi gosti. Sadržajno, “Dreamworld”, “Ms. Harmony” i “Tie My Hands” (u kojoj gostuje Lil Wayne) stoje s lakoćom i samostalno, no spregnuti s vokalnim umijećem bijelog solista na tragu Motown ere, opći dojam zrači empatijom, poznavanjem vlastitih ograničenja, te posljedično dobrim osjećajem mjere.
Najuzbudljivija osobina Thickeove glazbe je njena širina, jasna vizija o tome što je R&B bio i što bi mogao biti. Najmanje uzbudljiva je gotovo žanrovska sklonost ponavljanju pogreški. Thicke je, dakako, bijeli miljenik žanra, te popravlja prosjek koji drže manje vrijedni i manje potpuni umjetnici prijašnjih generacija. No jednako kao i brojni među prethodnicima, i Thicke se rijetko ponaša kao da je već sve naučio. Umjesto toga pribjegava čudnom i osvježavajućem amalgamu: otvorenost jednog Alexandera O’Neala, swing Luthera Vandrossa, falsetto Smokeya Robinsona i zarazna melodičnost Jamesa Ingrama. Pritom je okolnost da je manje tehnički (vokalno) spretan nego bilo koji od spomenutih izvora zapravo – njegovi najveći razlog za brigu! Njegov glas je tanak, njegova produkcija naprosto revizija nekih drugih era. “Something Else” donosi bolno očite utjecaje – “Magic” je čisti Quincy Jones, “Hard On My Love” razvlači puhače poput Gamble and Huffa, a čak i spomenuta “Tie My Hands” ima dašak tuge jednog Otisa Reddinga. Stilski raspon koji krasi konačni učinak postaje uistinu impresivan: na trenutke će podsjetiti na soulom začinjene albume s početka solo-karijere Paula Wellera, potom će uistinu asocirati na neke od hitova koje je Marvin Gaye naprosto zaboravio snimiti, a u drugima ćemo se sjetiti Kravitza i njegove sirove energije. Da ne bi bilo zabune, postoji i nekoliko manje uspjelih trenutaka na albumu: “Shadow of Doubt” i naslovna “Something Else” djeluju tek kao komercijalni najavni jingle postavljeni sučelice kvaliteti ostatka materijala. Još je nezgodnija okolnost što ova dva naslova slijede u posljednjoj četvrtini, jedan za drugim, čime je prekinuta prirodna raznovrsnost i inače izvrsna dinamika materijala i ugođaja.
I premda nesretan pad konzistentnosti neće drastično srozati dojam o zapravo vrlo dobrom albumu, radi toga on ipak neće biti – izvrstan. Thicke zasigurno posjeduje glas dovoljan da bi bez ozbiljnijih poteškoća nosio čitav materijal na albumu, već i radi prilično velikog raspona koji mu pomaže u različitim produkcijskim okolnostima. Kako bilo, ovim izdanjem uspijeva udahnuti dašak neophodne raznovrsnosti u R&B produkciji 2008., kojom kao da vlada opći dojam prema kojemu bi pjevači trebali odložiti svoje vokodere i razmisliti o drugoj profesiji.
Novim albumom Robin Thicke nedvojbeno se pridružuje razredu umjetnika koji pomažu održati ovaj žanr živim, isporučujući materijal koji uspijeva potaknuti kvalitetu na sceni kojoj je očajnički potrebna.
