Elton John
Rocketman - Music from the Motion Picture
(Virgin, 2019)
Za one koji ga možda još nisu pogledali: Rocketman Dextera Fletchera nije običan biografski film o Eltonu Johnu. Zahvaljujući gotovo besprijekornoj izvedbi Tarona Egertona, dobili smo svojevrsnu filmsku fantaziju, neobičan spoj mjuzikla i elemenata Johnove biografije. Kombinaciju koja funkcionira na gotovo svim ključnim razinama, uključujući, dakako najvažniju: glazbenu.
Estetika ranog Eltona Johna – a to je ono što se računa, njegova glazba od početka do konca sedamdesetih – uvijek je bila uzbudljiv mozaik rhythm and bluesa, gospela, funka, soula, countryja i rocka. No, Eltonov pijanistički stil donekle je, posebno u baladama, odstupao od njegove raskalašene, ekstrovertne pojave: gotovo da je nemoguće pronaći suptilnijeg i melodioznijeg (a istovremeno ritmičnijeg) klavirskog stilista. Istovremeno, riječ je o jednome od najpotcjenjenijih pjevača svoje generacije – izražajan, emotivan i energičan, uvijek pomalo ‘amerikaniziran’, vokal Eltona Johna iz spomenutog zlatnog razdoblja pripada najboljima i najdinamičnijima u branši. Rocketman je, dakle, uspio zahvaljujući sugestivnoj izvedbi Tarona Egertona, a njemu je prepuštena i uloga pjevača. Egerton je uvjerljiv na filmu, u spoju slike i tona, no zašto bi itko mogao poželjeti umjesto originala, slušati njegove reinterpretacije Eltonovih klasika na albumskom soundtracku?
Za početak, Egertonov glas bojom nalikuje Eltonovom – a i njegova je ‘egzekucija’ uvijek i bez ostatka profesionalna. U tom smislu, glazba iz Rocketmana čak i sada, izolirana na albumskom formatu i odvojena od događanja na ekranu, funckionira kao zabavna i emotivna stilska vježba. Sâm Elton pojavljuje kao drugi vokal se u novoj pjesmi “(I’m Gonna) Love Me Again”, no album je ispunjen standardima kalibra “Your Song”, “Honky Cat”, “Crocodile Rock”, “Saturday Night’s Alright (For Fighting)”, “Tiny Dancer” ili, primjerice, “Goodbye Yellow Brick Road”. Sve to garnirano je s nekoliko pjesama koje nikada nisu bile hit-singlovi, dokazujući tezu da Elton nikada nije bio samo proizvođač hitova nego i bitan albumski izvođač: primjerice, “Amoreena” je posuđena s LP-a Tumbleweed Connection (1970), nadahnutog hommagea mitologiji Divljeg Zapada – ali i country-rocku.
Sve zvuči korektno, uz očitu primjedbu koja se svodi na činjenicu da su ove izvedbe prilagođene filmskoj priči, a ne posebnom slušateljskom iskustvu, kao i na to da su nove verzije ‘glumljene’ u jednakoj mjeri kao što su otpjevane – ali to je rizik s kojima valja računati u svim sličnim slučajevima. Prema Eltonovoj bilješci u knjižici albuma, Egerton je ostavljen u producentskim rukama Gilesa Martina koji je pripazio na to da se postigne potrebni balans između izvornog duha pjesama i dostatne količine unešene glumčeve osobnosti. S te strane, album Rocketman uspijeva ostaviti dobar dojam. Konačna pobjeda bit će postignuta tek u slučaju da svaki slušatelj nakon ovoga posegne za Eltonovim originalima.
