Rolo Tomassi
Time Will Die And Love Will Bury It
(Holy Roar Records, 2018.)
Melankolija je notorno težak koncept za opisati riječima. Čovječanstvo se odavno bori sa onim što su u Antici zvali ‘crnim blatom’ – tom sporom tugom i sjetnošću koja nema nominalan eksterni razlog, poput smrti voljene osobe ili gubitka nekog dragocjenog. Shodno tome, melankolija nikada nije bila niti najjednostavnija tema oko koje bi se centrirao album.
Na svu sreću, Rolo Tomassi, britanski eklektički rock bend koji kombinira žanrovske odrednice shoegazea, post-rocka i raznih inačica hardcorea i metala u unikatan glazbeni izričaj, na svom raspolaganju sve alate za hrvanje upravo sa tako melodramatičnim i ambicioznim konceptom.
Njihov najnoviji album, svrsishodno nazvan ‘Time Will Die And Love Will Bury It’ je nedodirljiv u svojoj konceptualnoj ambiciji, ali istovremeno i neočekivano uravnotežen i pristupačan. Riječ je o klaustrofobično tjeskobnoj ploči koja je istovremeno otvorena poput samog neba – okrutno žestokoj u svojim drop-D gitarskim tonovima i urlicima pjevačice Eve Spence, ali istovremeno pitkoj poput antičkog nektara.
Tematski, ‘Time Will Die’ trijumf je u gotovo svakom smislu – kompozicijski ambiciozan, ali i odmjeren, tematski koncizan i konzistentan, istovremeno nemilosrdno žestok, ali na momente sposoban za periode zapanjujuće ljepote. Niti jedan bend na suvremenoj “žestokoj” sceni, čak niti američki eklektičari Deafheaven, nije s ovakom lakoćom skakao kroz različite emotivne, zvučne i tonalne registre, bez gubitka vlastitog stila i specifičnosti. Riječ je o ploči koja svoj ples između metal krikova i tihih, spokojnih post-rock dionica plete oko tema gubitka, usamljenosti i straha i paranoje, ali nikada ne djeluje zakopanom pod vlastitim ambicijama. Prije svega, zahvaljujući svojoj strukturi, na razini pojedinih pjesama, koje se uglavnom opiru tradicionalnoj formi stih-refren-prijelaz-stih-refren, ali i na razini albuma kao teksta. Kompozicijski, albumom dominiraju tri pjesme – A Flood of Light, The Hollow Hour i Contretemps – svaka dulja od sedam minuta, svaka reprezentativna za sve ključne karakteristike albuma.
I upravo tu ‘Time Will Die And Love Will Bury It’ sjaji najsnažnije – njegovo korištenje svjetla i teksture daje bendu unikatan stil, prepoznatljiv u moru konvencionalnih metalcore bendova. Međutim, uz sav njegov krik i bijes, uz svu razuzdanu agresiju, riječ je o albumu koji počinje i završava sa usamljenim zvucima ambijentalnog “fuzz” spokoja. Uostalom, ukoliko je o melankoliji nemoguće govoriti, možda za nju možemo pronaći zvuk.
